El Shatt je metafora za priču o NOB-u i Jugoslaviji

U moru nelogičnosti i nezdravog odnosa hrvatskog društva prema Drugom svjetskom ratu te vlastitoj baštini na koju bi svatko mogao biti ponosan, višedesetljetno potiskivanje izbjegličkog logora u egipatskom El Shattu iz kolektivnog pamćenja, ističe se kao jedna od većih besmislica, tik uz Bitku na Sutjesci. Kako sam već u tekstu posvećenom upravo Sutjesci, na Velikim pričama, pisao o uzrocima revizionizma prema tom nasljeđu i posebno zanimljivom slučaju Dalmacije u čitavoj priči, nema potrebe da se ovdje ponavljam na tu temu. No, vrijedi primijetiti kako je zbjeg u El Shattu, u kojem je sudjelovalo skoro 30 tisuća Dalmatinaca iz čitave regije i koji je ostao sveprisutan u obiteljskoj memoriji svih ovih godina, u najmanju ruku zbog oko 500 djece koja su se tamo rodila i brojnih koji su tamo preminuli i pokopani, sve do 2005. godine ostao zbog posljedica devedesetih, potpuno prešućen u hrvatskoj javnosti.

Te godine je, uz ozbiljan angažman Stipe Mesića, po drugi put, nakon 1985., obnovljen spomenik ‘Majka Dalmatinka’ autora Ante Kostovića i uređeno je tamošnje groblje, vidljivo onima koji su plovili Sueskim kanalom. Ubrzo nakon obnove spomenika i groblja, 2007. je u Hrvatskom povijesnom muzeju, otvorena prva velika izložba posvećena El Shattu, u suvremenoj Hrvatskoj, “El Shatt – Zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.)”, a osmislila ju je Nataša Mataušić, i tada se priča o zbjegu konačno otvorila u javnosti. Nakon čega su opet uslijedile godine šutnje, sve do pandemijske godine u kojoj je grupa Vladimir & Kalafat objavila potpuno neprimijećen album istoimenog naziva, potom je Helena Klakočar prije par mjeseci objavila grafički roman o zbjegu, da bi kao kruna svega došao dokumentarni film Ivana Ramljaka, “El Shatt – nacrt za utopiju” koji je na upravo završenom Festivalu mediteranskog filma u Splitu, imao premijeru, pokupivši sve moguće nagrade i ogroman interes publike.