Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.
***
Kaže se, dragi Basara, Zagrepčanec. A to bi zapravo bio onaj kome bismo mogli utvrditi, ili koji, mnogo češće i radije, sebi samom mogao utvrditi davnašnje porijeklo, tojest praporijeklo u Zagrebu. No, kako je Zagreb, po prilici kao i većina postjugoslavenskih gradova, poprilično nov, ili novokomponiran grad, onda s davnašnjim praporijeklima moralo bi se oprezno.
U biti, moglo bi se reći da je svaki Zagrepčanec, ako takvih uopće ima, ustvari potomak kakvih iz Hrvatskoga zagorja, iz Posavine ili iz Prigorja doseljenih sluge i sluškinje, koji su odano služili kakvom ugarskom ili njemačkom gospodaru, čiji su potomci odavno poklani ili u sretnijoj varijanti sretno iseljeni.
Postoji, istina, i ona druga riječ, koju su u posljednjih nekoliko desetljeća afirmirali Dinamovi navijači: purgar ili purger. Purgar je, prema Velikom rječniku hrvatskog jezika, Vladimira Anića (jednoj od rijetko dobrih hrvatskih knjiga te vrste) “građanin, član gradske zajednice koja je kao cjelina, pravni subjekt, neposredno podložna vladaru”.
Naravno, riječ je o srednjovjekovnoj, feudalnoj Europi, u kojoj je postojao i neki maleni Zagreb, sa svojim purgarima, ili purgerima. U pežorativnoj varijanti, pak, purger je “malograđanin, filistar, sitničav čovjek”.
U svom si se pismu spomenuo nečega što je stvarno zanimljiva tema i što bi Srbi sami sa sobom već jednom trebali raspraviti, jer je, doista, riječ o nečemu o čemu se s drugima teško može razgovarati.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
