Ovo je priređeni prvi deo mini-feljtona iz knjige “Obećaj mi, Ameriko”. Oprema je redakcijska
***
Rano ujutru 15. aprila 2023. godine vratio sam se kući u Rehobot sa četvorodnevnog putovanja u Irsku. Ljudi su nas tamo dočekivali s ogromnim oduševljenjem, a čitav put je za mene bio duboko emotivan. U svetilištu Nok u okrugu Mejo ostao sam zatečen kada sam ugledao oca Frenka O’Grejdija, bivšeg vojnog sveštenika američke vojske koji je Bou dao poslednju pričest u Nacionalnom vojnom medicinskom centru „Volter Rid“. Taj prizor mi je naterao suze na oči.
U centru za očuvanje baštine uručena mi je dvesta godina stara cigla s mesta gde se nekada nalazio dom mojih predaka. Poseta je završena skupom pred dvadeset sedam hiljada ljudi ispred katedrale Svetog Muredaha u Balini. Putovanje mi je okrepilo dušu i podiglo duh, što mi je bilo preko potrebno. Znao sam da se vraćam kući, u najveću bitku svog političkog života. Tamo sam stekao osećaj da bih u Irskoj mogao da budem izabran za predsednika. Sada je trebalo da saznam da li mogu ponovo da budem izabran za predsednika u Sjedinjenim Državama.
Posle nekoliko sati sna sišao sam u prizemlje kuće pune kamera, reflektora i članova ekipe. Tamo su bili Majk Donilon i Anita Dan, zajedno s Robom Flaertijem, mojim direktorom za digitalnu strategiju. Došlo je vreme da snimimo video kojim ćemo najaviti moju kampanju za reizbor.
Ekipa je nastavila da postavlja opremu u trpezariji dok sam ja sedeo u kuhinji i čitao tekst koji mi je pripremio izborni štab. Nisam bio zadovoljan njime. Jednostavno nisam osećao da pogađa moj glas. Niti hitnost trenutka.
Majk i ja smo radili oko trideset minuta dok je ekipa čekala. Odlučili smo se za uvodnu reč za koju sam smatrao da najbolje izražava hitnost trenutka i sve ono što je u zemlji na kocki. Sloboda.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se














