Možemo li biti siti Sevillinog rezultata u Europa ligi, njihove konstantnosti i kontinuiteta u tom takmičenju? Smijemo li biti siti takvog rezultata? I može li biti da i oni, u neku ruku, trebaju na taj rezultat početi gledati drugačije? Ili barem realnije? Ili su takva pitanja suluda, bizarna i besmislena – jer sedam puta je sedam puta. Nešto što niko nikad nije uspio. Ali i što Sevillu možda drži na korak od onoga što bi htjela? Fudbal je čudna rabota.
***
Tek je prvi dan juna, ali sunce u dolini Guadalquivira puno ne mari za kalendar. Uvijek se spušta nisko, na sami vrat, i zbog vreline imate osjećaj da vam nikada nije bilo bliže. Nemilosrdno prži, pretvarajući ulice Seville u, kako im već decenijama tepaju svi koji barem jednom prođu tuda, tavu Španije.
I koliko god želite uživati u ljepoti tog grada, to je gotovo nemoguće, jer vrelina je surova i sve što želite je sakriti se u debeli hlad i popiti hladno pivo, gemišt ili šta vam već padne pod ruku, kao što imate osjećaj da svi oko vas, iscrpljeni ali nasmijani i veseli, upravo rade. Ali kako prolazi vrijeme i sunce konačno zalazi, shvatite da je Sevilla zapravo grad koji je izgrađen tako da preko dana upija svu energiju i svjetlost, koja onda isijava iz bijelih fasada i ovom gradu daje drugačiji život.
U četvrtak je uobičajeni flamenko i andaluzijski rock, koji se miješaju sa zvukom sudaranja čaša i grajom, opet zamijenio poznati fudbalski ritam. Rijeka ljudi koja pjeva o odanosti crvenoj i bijeloj boji, i to do smrti. Sevillista seré hasta la muerte. Autobus sa nasmijanim igračima i peharom s aerodroma San Pablo zaputio se odmah tamo gdje su ga svi nestrpljivo čekali, i gdje ga dočekuju već godinama.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
