Maksimirska ruina je slika moderne Hrvatske

Trebala je to, kažu, biti jedna od posljednjih ostavština Franje Tuđmana. Prvi hrvatski predsjednik, golemi ljubitelj nogometa, pogotovo najjačeg kluba u Zagrebu, uostalom, dio svog života proveo je i kao sportski djelatnik. Bio je četiri godine predsjednik Jugoslavenskog sportskog društva Partizan, a istoimeni nogometni klub je u Tuđmanovom mandatu (1958-1962.) boju dresova promijenio u danas itekako prepoznatljivu crno-bijelu.

No, strast s kojom se kao predsjednik države bavio hrvatskim nogometom i najjačim zagrebačkim klubom nije se mogla ni sa čim mjeriti. Često se pričalo kako je jednom, na zajedničkom kartanju, Tuđman pitao Ćiru Blaževića tko će započeti sljedeću utakmicu reprezentacije. Svim mastima premazani Ćiro je tad, kasnije je tvrdio namjerno, izveo diverziju. “Na golu Mrmić…”

Tuđman je pobjesnio i bacio karte. “Ladić, Ladić. Mora braniti Ladić!” Naravno, branio je Ladić (i kasnije, usput, postao jedan od najboljih golmana svijeta na Mundijalu 1998., na kojem je Hrvatska osvojila treće mjesto).

Čudnovati kljunaš i sovjetsko nasljeđe

S jednakom strašću je predsjednik, inače redovni gost maksimirske počasne lože, usmjeravao i silnice oko kluba koji svoje utakmice igra na Maksimiru, a čije dobro poznato ime zasad s razlogom izbjegavamo napisati: Jer, rat oko “svetog imena Dinamo”, kako su ga brzo proglasili navijači zagrebačkih modrih, jedna je od ključnih epizoda hrvatskih devedesetih.

Tuđman nije htio da se njegov klub zove imenom kojim se u bivšem sovjetskom bloku nazivalo mnogo nogometnih družina i koje mu je vonjalo na socijalizam. U skladu sa zagrebačkom nogometnom tradicijom, maksimirski klub je prvo preimenovan u HAŠK Građanski (HAŠK i Građanski su bila dva najpoznatija zagrebačka nogometna kluba prije Drugog svjetskog rata).

Navijači su se, međutim, bunili i tražili povratak imena uz koje su odrasli. Ni onima koji su ovlaš pratili nogomet nije baš legao “čudnovati kljunaš” od imena i u jednom trenutku je doista izgledalo da bi se mogao vratiti Dinamo. No, predsjednik je imao druge planove.

Croatia dugoročno nije imala šanse

U veljači 1993. godine maksimirski prvoligaš dobio je ime Croatia, označivši Tuđmanovu žudnju za prepoznatljivošću nove države u međunarodnim okvirima, ali i početak stvaranja jakog sportskog projekta s državnim zaleđem. Kad je dvije godine kasnije splitski Hajduk došao do četvrtfinala Lige prvaka (od osamostaljenja do danas uvjerljivo najjači rezultat nekog hrvatskog kluba u europskim natjecanjima) i zaradio 15 milijuna tadašnjih njemačkih maraka – odmah se stvorio cijeli niz državnih tvrtki koje su jednak iznos uplatile na račun zagrebačkog kluba.