Zahvaljujući svojem čudotvornom humoru i spremnosti da se moćnicima na vlasti inteligentnim ruganjem isceri u lice, splitski pisac i dalmatinski kroničar, Miljenko Smoje, oduševljavao je publiku diljem prostorâ bivše Jugoslavije. Isprva je osvojio puk od Triglava do Gevgelije svojim briljantnim humorističkim TV-serijama, Naše malo misto (1970. – 1971.) i Velo misto (1980. – 1981.), eda bi u kasnijim godinama pokojne federacije kapilarno do čitatelja u svim ondašnjim republikama, i autonomnim pokrajinama, prodirao svojim iskričavim podjebadurskim duhovitim tekstovima objavljivanim na stranicama tada vrlo tiražnog i široko distribuiranog splitskog dnevnika „Slobodna Dalmacija“. I kad je dio svojih napisa okupljao unutar korica kakve knjige – recimo Dalmatinska pisma (1976.) ili Dnevnik jednog penzionera (1981.) – ti su naslovi doživljavali za današnje pojmove sasvim fascinantne naklade i čitanost, rečeno je, od Gevgelije do Triglava…
Suprotiva toj regionalnoj megapopularnosti, manje je znan podatak da je Smoje radio i kao filmski scenarist, u čijim ljetopisima najvažniji su fakti njegov rad na filmu Sutjeska (1973.) Stipe Delića i Partizanska eskadrila (1979.) Hajrudina Šibe Krvavca.
Topla čakavska „domaća rič“ na kojoj je Miljenko Smoje inzistirao osjećajući se slobodarski poletnim samo unutar kruga materinjeg jezika iz splitskoga Veloga Varoša, markirala je čitavo njegovo djelo. A duboko injektirana sentimentalna i evokativna nota onako dominantna u svim njegovim napisima učinila je „da ju budu razumiti“, kako bi kazao Marko Marulić, svi Slaveni između germanske Austrije, latinističke Italije i helenističke Grčke. Emotivni stratum jezika, često, prevlađuje onaj značenjski. Pa otuda i sav onaj manjak nesporazumâ u razumijevanjima među nama na Balkanu…
Prošla je godina proklizala po kalendaru u kojem je na više načina obilježena 100. godišnjica rođenja ovoga posebnog autora. Napisani su desetci tekstova i objavljene su tisuće kartica tekstova o Smojinom djelu, ali je jedna tema ostala nekako netaknuta i po strani. To je tema što se tiče Miljenka Smoje i kazališta, odnosno njegovog scenarističkog rada na filmu. I, premda je on u prvom redu percipiran kao novinski humorist i zajebant, odnosno televizijski autor nekih od najpopularnijih dijalektalnih serija, njegov je angažman na kazališnoj pozornici nepravedno ostao zanemaren.
A čak je nekoliko naslova ovoga autora dospjelo i na kazališnu pozornicu. Nimalo slučajno, uzmemo li u obzir činjenicu da je sve u životu Miljenka Smoje bio teatar, na ovaj ili onaj način, pa onda možemo malo zaviriti i u njegove odistinske karijerne kazalištarije; tim više što su njegovi komadi, koji su bili postavljeni na kazališnu pozornicu, ostali nekako iza kantuna, u hladovini i osoju, gurnuti postrance popularnošću spomenutih uspješnica s televizijskih ekrana. I još, kad su mu predstave i bile postavljene u teatru, nakon što su odigrane u svojim pretplatničkim ciklusima otpale su s repertoara, dok su se snimljene serije ipak reprizirale u određenim, makar i nepravilnim ritmovima svakih nekoliko godina.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
