Ne znam što me spopalo zadnjih tjedana (pretpostavljam da bi posrijedi mogla biti potisnuta spoznaja o ulasku u listopad života) ali svake si večeri prije polaska u krevet, dakle oko dva sata po ponoći, pustim po desetak minuta starih snimki Davea Allena ili Georgea Carlina. Prvo se uz njih smijem, a onda liježem s mišlju kako i neće biti neka strahovita šteta napustiti svijet u kojem će takve šale za desetljeće ili dva biti apsolutno nezamislive i sankcionirane, čak i u potpuno sekularno uređenim društvima.
Svakodnevno mi na tri društvene mreže u koje sam upleten dođu najmanje dvije dobre šale/montaže/dosjetke/klipovi/you name it… koje bih rado podijelio sa svim prijateljicama i prijateljima, ali onda zastanem. Jer, hm, Ani bi ovo moglo zazvučati seksistički, hm, Mate bi se mogao uvrijediti jer kao njega ubrajam u impotentne, Gogi je zet Afrohrvat a Zvoni snaha Bošnjakinja, hm, Toni i Milka su antivakseri a Nataša i Damir vegani, Božo je Crnogorac, Zdravkina mlađa vodi važnu LGBTIQitd udrugu, Mišo je pasionirani lovac ali gay, hm, Hrvoju su oba roditelja Romi, Ksenija se totalno promijenila otkako je prije tri godine otkrila da joj je prabaka bila židovskog porijekla, Marku je pobjegla žena a Ivanki muž… Svima bi svaka od tih pošalica prije deset godina bila smiješna, ali kome od njih (i još barem petnaestak drugih, drugačijih u iznenada otkrivenoj ranjivosti) da ih danas proslijedim bez strepnje da će me “blokirati” ili izvrijeđati na pasja kola?
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
