Svetislav Basara i Miljenko Jergović nastavljaju kultno dopisivanje na Velikim pričama. Svakog petka, dvojica velikih pisaca i simbola hrvatske i srpske književnosti redovno pišu jedan drugom
***
Nisam, dragi Basara,
gledao Zafranovićev film, a ne znam ni kad ću. U Beograd kad, inšallah, dođem, sumnjam da će mi se dati ići u kino. U Banju Luku, pak, ne ide mi se samo da bih išao u kino, treba mi još neki povod.
A postoji i još jedan razlog da odlažem gledanje: naime, ne prestajem se živim ibretom ibretiti nad ordijom hrvatskih pametnika, uključujući i pojedine filmske kritičare, a i ugledne filmologe, koji se o filmu raspričaše, a da ga nisu pogledali. Tek nešto manje začuđen sam nad hadezeovskom armadom bijesnih i zakrvavljenih političara i anonimaca po društvenim mrežama, uključujući i hrvatskog komesara za film, nekakvog Marcicha (upravo tako piše svoje prezime, jer ga je holivudizirao radom na pomoćnim poslovima u Americi), koji bi Zafranovića linčovali kad bi im došao šaka, premda film nisu vidjeli.
Ali svi oni, na čelu s komesarom za film Christopherom Peterom Marcichem, imaju mišljenje o filmu koji nisu vidjeli. Imati mišljenje o filmu koji nisi vidio i o knjizi koju nisi pročitao, za mene je začudnija moć od moći bilokacije, koja iz nekog meni opet neobjašnjivog razloga, biva vrlo cijenjena u katoličkoj kauzi svetaca.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
