Poslednji susret Sidrana, Babića i Rešina Tucića
Kultura

Poslednja priča Abdulaha Sidrana – Smrtonosno putovanje: Goražde – Beograd – Novi Sad

Susret sa Goranom Babićem, Dragoslavom Mihailovićem i Vujicom Rešinom Tucićem

Poslednji susret Sidrana, Babića i Rešina Tucića Poslednji susret Sidrana, Babića i Rešina Tucića / Privatna arhiva
mar 24 2024, 06:00

Podeli

Čovek koji je po mnogo čemu bio slika Sarajeva, grada koji mu je u čitavoj književnoj i scenarističkoj karijeri bio inspiracija, Abdulah Sidran – među Sarajlijama Avdo ili samo Profesor – preminuo je 23. marta u 80. godini.

Podsećamo na njegov tekst koji je objavio na sajtu Velikih priča, 7. aprila 2023. godine.

Kroz grad svog djetinjstva prolazim prenapregnutih čula. Nedjelja je, 22. novembra, 2009. godine. Nisam se nadao ovoj putanji. Onomad, išli smo preko Višegrada, Užica i Čačka. A Zvornik, nakon tunela, pred putnika odjednom iskoči sam, niotkud, i da nije njega, toga tunela ispod Kula Grada, ne bi se ni moglo znati da čovjek ulazi u pitomu podrinjsku kasabu. Sumrak je, u mutno nebesko ždrijelo, kao dimnjaci, uronili najviši spratovi novih nebodera.

Gdje li stanuje Zorica? Nisam je vidio pedeset i šest godina i neću je vidjeti idućih pet hiljada i pedeset i šest godina! Pomozi svakom čovjeku, Bože, da izdrži sve šta mu je dato! Pomozi. Teško, jedva, među širokim stopalima nebodera, iz auta, prepoznajem sokak u kome smo stanovali. Da kažem vozaču neka zastane, da potražim kuću, avliju i dud? Ne sad, ne valja sad, kazaću pri povratku, ako Bog da.

Ne razaznajem mjesto na kom se Zlatica ulijevala u Drinu. Ne vidim njen kanal. Možda Zlatica više i ne postoji? Šezdeset godina nije malo za nestalni čaršijski potok od čije je kolebljive snage živjelo nekoliko priobalnih vodeničara-grnčara kojima je dvaput godišnje, sproljeća i ujesen, svoje usluge naplaćivao uvijek nepredvidivim i naglim poplavama. Šta mi je ovo, sav trnem? Ako bih zaplakao, to se ne bi moglo zvati plačem, ne. Bio bi to niz nesvezanih vriskova… i svaki bi se od njih iz pluća otkidao kao hropac, i svaki bi jurio na drugu stranu, koliko hropaca, toliko smjerova, ni dva ne bi u istome smjeru jurnula, šta je to? Okrećem se, kao da mi je dijete ispalo iz auta, pogledom kidam zastore tame što ostaje za mnom. Ništa. Prošlost bez lika i oblika. Desnom stranom, iza stakla, promiču table na kojima su ispisana mjesta zločina: Karakaj, Čelopek, Pilice…

To ja idem u Beograd.

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price