Društvo

Dvadeset najljepših godina

Kako smo i kada točno izgubili budućnost? Kada smo i zbog čega počeli ponovno slaviti svoju neslavnu prošlost, lagati se i vjerovati vlastitim lažima? Kada smo i zbog čega opet postali spremni zaratiti, pucati jedni na druge?

U jednom novosadskom kafiću 2004 Balašević govori kako je ljudskost ipak pobijedila i da je rat završio svoju balkansku turneju. Dvadeset godina kasnije Đoleta, nažalost, više nema da bi se prisjetio tih svojih riječi i te beskrajno tužne i beskrajno lijepe priče / Foto Todorov / HM CROPIX / Sipa Press / Profimedia
apr 24 2024, 05:00

Podeli

Prije nekoliko dana sjedio sam u studiju bugarske javne televizije i gledao prilog o dvadesetoj godišnjici meni do tada nepoznate tragedije 5. aprila 2004. kada je bugarski autobus pun đaka na školskoj ekskurziji sletio u rijeku Lim nedaleko od srpsko-crnogorske granice. Dvanaestero bugarskih đaka tog je dana poginulo, ali bi ta brojka bila trostruko veća da nije bilo dobrih i hrabrih ljudi iz Bijelog Polja i Prijepolja koji su, vidjevši autobus kako tone u rijeku, bez razmišljanja poskakali u ledenu i deruću vodu te iz nje vlastoručno izvukli i gotove smrti spasili trideset osam bugarskih učenika i učitelja.

Tog aprilskog dana prije dvadeset godina u rijeku Lim nisu poskakale Sandžaklije, nisu to bili ni Srbi, ni Crnogorci, nisu bili ni muslimani, ni pravoslavci, jer djeca su djeca, bugarska ili bilo koja druga, a rijeka je rijeka, odnosi i vuče prema dnu, dok ljudske ruke pružaju spas, hvataju, pridržavaju i izvlače iz vode. Trideset osam života zajedno su spasili ljudi koji su tada živjeli uz novonastalu, tek godinu dana staru granicu, ljudi koji su prethodnih godina bili prisiljeni, blago rečeno, posumnjati u zajedništvo.

Na kraju televizijskog priloga velikog bugarskog novinara i voditelja emisije „Panorama“ Bojka Vasileva, svojevremeno i ratnog dopisnika iz Jugoslavije, on u jednom novosadskom kafiću 2004. sjedi sa Đorđem Balaševićem koji mu govori kako je to dokaz da je ljudskost ipak pobijedila i da je rat završio svoju balkansku turneju. Dvadeset godina kasnije Đoleta, nažalost, više nema da bi se prisjetio tih svojih riječi i te beskrajno tužne i beskrajno lijepe priče, pa su na kraju priloga gledatelji bugarske javne televizije mogli samo odslušati dio njegove pjesme. „Što luduje, od sreće tugu tka, moja prosta duša slovenska?“, pjevao je Đole, a Bojko se u studiju okrenuo prema meni i pitao me ono što bi vjerojatno pitao Đoleta da može.

Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price