Istinski osjećam divljenje kada neka riječ učini da zamislimo baš ono što ona treba da definiše. U poplavi koju nam donosi sukob između ljubitelja tuđica i pravovjernih branilaca čistote jezika djeluje nemoguće pronaći takve riječi i danas. Zato nerijetko moramo ići unazad i tražiti neke, bilo pozajmljenice bilo “čistotice” – ne znam kako da nazovem drugačije one navodno autohtone riječi, one za koje se lažemo da su nastale bez ikakvog tuđeg uticaja. U svakom slučaju jedan turcizam, riječ ujdurma, u potpunosti zvuči kao ono što predstavlja. Kada je izgovorite, jezik vam se zaplete i vaše lice napravi ekspresiju koja direktno govori – smicalica, podvala, vješto udešena stvar. A mi u Crnoj Gori (mada ni okolina ne zaostaje) možemo se pohvaliti da smo istinski “lideri u regionu” kada su ujdurme u pitanju.
Jedna takva ujdurma vezana je za “Njegošev dan – crnogorski praznik kulture”. Ne patim od autorasističkih tendencija po kojima je katastrofalno da mi imamo neradne dane, pa dodajemo da smo navodno najgori neradnici na svijetu, te za razliku od “pravih” naroda (recimo Njemaca) mi samo hvatamo krivine i prečice, umjesto da neumorno, neprestano i posvećeno radimo. Ovakve izjave, osim što su netačne (Njemci imaju otprilike najviše neradnih dana u Evropi) sasvim su beskorisne, prazne. One su kao školjke sa plaže za koje vas prodavac laže kako u njima čujete morske talase a vi, koliko god se naprezali, ne čujete ni jedan jedini zvuk. Ipak, nekako vas je sramota da ne čujete tu magiju pa kažete “da, da, evo talas”, kao što ovdje od nekog nepoznatog srama priznajemo drugima da su vredniji od nas. Ipak, ujdurma je ovdje sljedeća i govori poprilično o svijesti političke klase koja voli sebe nazivati elitom.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
