Obiteljski lijepak, lem i kalem, zacijelo, jedina su ljepila iliti kola – jači i žešći od lijepka, lema i kalema što čeljade veže uza zavičaj u kojemu je gnijezdo iz kojega je to čeljade poniklo i proletjelo.
Nema te magnetske sile, nema ne, i ne postoji onolika gravitacija što bi bila jača od zova djetinjstva i žarča od poja mirisâ i oćutâ snažnijih od onih sentimenata i raspusnosti injektiranih u tkivo onoga istog čeljadeta što cijeni i njeguje, nanovo svija i vazda obnavlja gnijezdo iz kojega je i poniklo i proletjelo.
E, baš iz takve čvrste emocionalne slitine stvorilo se i rodilo jedno istodobno i neobično i neraskidivo prijateljstvo, prijateljstvo s krvnom forcom pobratimstva: jedan se zvao Igor Mandić, a drugi Arsen Dedić.
Odrasli su do faze dječaštva u istom gradu, Šibeniku, u istoj ondašnjoj Težačkoj ulici podno Šubićevca, danas Ulici Nikole Tesle, u kojoj su i rođeni. Međutim, kolikogod da su im afiniteti i preferencije, težnje i putevi progrediranja u hodu karijere bili i različiti i drugačiji, oni su se vazda susretali i nalazili u jednoj te istoj točki: točki identiteta i prepoznatljivosti s jedne strane, ali i punktu istovjetnosti književnoga puta s druge, koji je dodatno bio prekaljen činjenicom potvrde u gradu izvan svoje formacije i obrazovanja.
Grubo rečeno, uspjeh u Zagrebu – i Igorov i Arsenov – predstavljao je neki oblik i neku vrstu pobjede pučke provincije nad aristokratskom metropolom. To je, naravno, petparačka definicija namijenjena i osigurana za pacerske snobove; jerbo, svakome tko razboritim okom na to gleda bilo je jasno kako je sve to skupa samo pomanjkanje i znanja i iskustva što sedimentacijom taštine ne prepoznaje datost povlastice kako se baš tim postupcima ogoljuje poraz neshvaćanja stvarne snage spoznaje koja nastaje na promatračnici gdje se stvara realna i točna slika pogleda kad se oko usmjeri iz duplje u provinciji i nanišani na cilj u središtu.
Igor i Arsen nisu se bili zbližili u svojoj Varoši u Šibeniku kao mladići, u toj svojoj rodnoj ulici gdje su svjetlo dana ugledali i neki ini značajevi (pjevači Vice Vukov, Mišo Kovač, Ivo Pattiera, nogometaš Pero Nadoveza, filmolog Ante Peterlić, pjesnik Krste Juras), budući je Igor kao osmogodišnji dječak s obitelji preselio u Split, nego je do njihovog intimnijeg povezivanja došlo u Zagrebu kad su već obojica kao zreli 30-godišnjaci počeli stjecati beriva svojih talenata i karijera.
Pripremajući se za objavljivanje svojega prvog nosača zvuka Čovjek kao ja (1969), „neizlječivi Šibenčanin” Arsen potražio je svojega zemljaka iz ishodišnog indigenata i zamolio ga da mu napiše prigodni tekst za omot na njegovoj debitantskoj LP ploči.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
