Prošlog četvrtka, 17. kolovoza, navršilo se točno osam godina kako sam se jedva jedvice sa štakama (koje mi je dva mjeseca ranije od nekoga u Beogradu posudila Nataša, supruga Slavoljuba Stankovića, nakon što sam na Topličinom vencu pao s dva centimetra visine i doživotno sjebao desno stopalo) popeo u lokalni autobus u Nečujmu na Šolti, pa krenuo prema Rogaču, na trajekt za Split. U Grohotama sam se nasmiješio prema groblju i zavjerenički namignuo Vesni Parun (grob joj se ne vidi s ceste, ali točno znam gdje je) da bih se malo kasnije nekoliko minuta, zvekećući tim štakama, kobeljao iz autobusa u trajekt. Sjeo sam za brodski stolić i izvadio mobitel da javim svojima da je misija uspjela, ali sam prvo pogledao SMS koji mi je iz Beograda poslala Julijana Mojsilović, prijateljica i kolegica. Pisalo je, otprilike, “Užasno mi je žao zbog Arsena, moje saučešće, znam koliko ti je značio”. Ne pamtim više ni kako sam izišao s trajekta ni čime sam došao do stana niti kako sam se s kuferom popeo do petoga kata.
Navršilo se, dakle, prošlog četvrtka punih osam godina od smrti Arsena Dedića. Nekome punih, a meni polupraznih i nekako prošupljenih, nedovoljno ispunjenih.
Znate kako to već biva kad umre netko tako jako poznat: smjesta se jave brojni ljudi koji tvrde da su s pokojnikom prijateljevali preko svake mjere i prošli sve i sva. Takvo što – a sve kad bi i bilo istina – nikad ne bih mogao javno izgovoriti. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što nakon smrti dragih ljudi, ma koliko smo bili međusobno dobri, zanijemim na nekoliko dana.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
