Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u kolumni “Jesi li video ovo?”
***
Dragoljube, bekrijo, sve si pare propio,
Vidio si možda kako Englezi najvećoj zvijezdi njihove reprezentacije, Judeu Bellinghamu, dvadesetjednogodišnjem veznom igraču Real Madrida, pjevaju na jednog melodiju davnog hita snimljenog trideset četiri godine prije nego se ovaj mladić rodio:
Naaa, naaa, naaa,
Na, na, na, na,
Na, na, na, na,
Heeey Juuude!
Adidas je snimio i reklamu s Bellinghamom, navijačima i pjesmom Beatlesa. Prizor je da se naježiš, čak i ako ne voliš nogomet, kao što ga ja ne volim. Kad čitav stadion ustane, deseci hiljada onih neuglednih, ćelavih pijanaca blijedoružičastog tena, s okruglim dlakavim stomačićima i pupkovima koji se ukažu ispod bijelog dresa sa crvenim lavovima, kad oni dakle svuda uokolo, duž cijele tribine rašire ruke i očiju punih suza zborno zapjevaju baladu Paula McCartneya za najstarijeg sina jednog engleskog policijskog narednika i jedne Irkinje ugandskog podrijetla, to je tako šašavo i lijepo.
Ako mene pitaš, samo bi zbog toga vrijedilo da Englezi osvoje ovo Europsko prvenstvo. Navijači su im, istina, ponekad opaki huligani, ali ponekad opet imaju i normalne osjećaje, ponekad imaju toplinu, nježnost, dobronamjernost, pokazuju dirljivu humanost, prijateljski i duhovit stav prema svijetu. Kad engleske navijače vidim da Bellinghamu zaljubljeno pjevaju “Hey Jude”, ni najmanje ne žalim da se hrvatska reprezentacija posramljeno vratila iz Njemačke, a ni ispadanje Srbije, neće te začuditi, nije mi slomilo srce.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
