Krajem osamdesetih, početkom devedesetih često smo iz Pule odlazili prema Medulinu. Negdje na pola puta svi bismo okrenuli pogled u lijevo ne bismo li ugledali puteljak na koji je trebalo skrenuti. Kažem puteljak, ali sam siguran da je ono što vi zamišljate autoput sa dvanaest traka u usporedbi sa onim što je vodilo prema našem odredištu, pa nam je rijetko uspijevalo iz prve potrefiti to skretanje.
No tek je nakon skretanja sa glavnog puta prema Medulinu počinjala avantura. Trebalo je još nekoliko puta skrenuti na pravom mjestu i na pravu stranu, trebalo je autom kao mačetom krčiti put kroz gusto granje, trebalo je u pravom trenutku izaći na livadu i vratiti se sa livade u šumu. I naposlijetku, nakon petnaestak minuta u kojima je naša Lada Samara glumila tenk, pred nama se ukazalo malo selce sa nekoliko kućeraka. Sve su njih tu, usred šume u okolici Medulina, podigli slovenski gastarbajteri, građevinci koji su sklepali svoje vikendice od građevinskog materijala koji je ostajao na gradilištima željeznice u Pragerskom ili Divači.
Dobri su i dragi bili ti ljudi. Često su me vozili u Pulu ili me iz Pule vraćali u Ljubljanu, odnosili su mojoj baki lijekove i kreme, a donosili nam njene kiflice i hurmašice. I nikada se nisam pitao zašto su oni te svoje kuće sagradili baš u onoj šumi, kao da su ih sakrili da ih netko slučajno ne pronađe. Nisam se pitao zašto njihovo selo nema imena i zašto do njega vodi neprohodan put i zašto na njemu nema putokaza.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
