Nije baš uvijek loše kad netko ne smije slobodno govoriti

U oštroj konkurenciji imbecilnih rečenica koje su u zadnjih tridesetak godina izgovarane do iznemoglosti, šampionska titula najidiotskije trebala bi pripasti onoj slavnoj: „Nije se smjelo reći da si Hrvat.” U javni prostor provalila je potkraj osamdesetih kad je postalo jasno da društveno-politički poredak puca po šavovima i da ga više nitko nikada neće uspjeti pokrpati, a njome se htjelo naglasiti kako su Hrvati dugo, desetljećima patili u neslobodi, jer im je bilo uskraćeno pravo nacionalne identifikacije.

Prvi koji je tu – ne misao nego – besmisao izgovorio, ignorirao je očigledno. Naime, činjenicu da se četiri, pet milijuna Hrvata, koliko nas je tada bilo, uredno, u svim službenim dokumentima, bez imalo kolebanja ili nedajbože straha, tako deklariralo. Reći da si Hrvat imalo je subverzivni potencijal kao i kazati da si muškarac ili žena. Koga briga? Ako je i trebalo iskazivati lojalnost vladajućem poretku, to se nije činilo krivotvorenjem vlastitog porijekla odnosno nacionalnog osjećaja, nego – kao i uvijek, kao i danas – stupanjem u redove partije i napredovanjem po ideološkom ključu. Svakom punoljetnom građaninu s kvocijentom inteligencije malo većim od broja cipele to je bilo kristalno jasno prije tridesetak godina baš kao i danas, ali, svejedno, budalaština se i dalje širi, iako s puno manje entuzijazma nego nekada.

U novije doba, ona se ponavlja da bi se zaboravne građane podsjetilo na radosnu činjenicu kako smo 1990. godine, zaslugom Franje Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice, konačno izašli iz dubokog povijesnog mraka. Danas, eto, možemo mirno izaći na ulicu i iz sveg glasa vikati kako smo to što jesmo, dakle, Hrvati, a ne pripadnici neke druge, manje popularne etnije. Iz te temeljne slobode generiraju se sve ostale. Prije svega, naše neotuđivo, a dugo vremena uskraćivano pravo na nesputanu misao. Jer, tek kad Hrvat smije reći da je to što jest, on može izgovoriti i sve ostalo što poželi. To, hvala na pitanju, danas i činimo. Masovno i svakodnevno, od jutra do mraka konzumiramo svoje krvlju izboreno pravo da svijet doživljavamo kako nas je volja, i sve što nam je na duši ponosno artikuliramo u mišljenje, ne obazirući se pritom na mišljenja drugih.