U oštroj konkurenciji imbecilnih rečenica koje su u zadnjih tridesetak godina izgovarane do iznemoglosti, šampionska titula najidiotskije trebala bi pripasti onoj slavnoj: „Nije se smjelo reći da si Hrvat.” U javni prostor provalila je potkraj osamdesetih kad je postalo jasno da društveno-politički poredak puca po šavovima i da ga više nitko nikada neće uspjeti pokrpati, a njome se htjelo naglasiti kako su Hrvati dugo, desetljećima patili u neslobodi, jer im je bilo uskraćeno pravo nacionalne identifikacije.
Prvi koji je tu – ne misao nego – besmisao izgovorio, ignorirao je očigledno. Naime, činjenicu da se četiri, pet milijuna Hrvata, koliko nas je tada bilo, uredno, u svim službenim dokumentima, bez imalo kolebanja ili nedajbože straha, tako deklariralo. Reći da si Hrvat imalo je subverzivni potencijal kao i kazati da si muškarac ili žena. Koga briga? Ako je i trebalo iskazivati lojalnost vladajućem poretku, to se nije činilo krivotvorenjem vlastitog porijekla odnosno nacionalnog osjećaja, nego – kao i uvijek, kao i danas – stupanjem u redove partije i napredovanjem po ideološkom ključu. Svakom punoljetnom građaninu s kvocijentom inteligencije malo većim od broja cipele to je bilo kristalno jasno prije tridesetak godina baš kao i danas, ali, svejedno, budalaština se i dalje širi, iako s puno manje entuzijazma nego nekada.
U novije doba, ona se ponavlja da bi se zaboravne građane podsjetilo na radosnu činjenicu kako smo 1990. godine, zaslugom Franje Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice, konačno izašli iz dubokog povijesnog mraka. Danas, eto, možemo mirno izaći na ulicu i iz sveg glasa vikati kako smo to što jesmo, dakle, Hrvati, a ne pripadnici neke druge, manje popularne etnije. Iz te temeljne slobode generiraju se sve ostale. Prije svega, naše neotuđivo, a dugo vremena uskraćivano pravo na nesputanu misao. Jer, tek kad Hrvat smije reći da je to što jest, on može izgovoriti i sve ostalo što poželi. To, hvala na pitanju, danas i činimo. Masovno i svakodnevno, od jutra do mraka konzumiramo svoje krvlju izboreno pravo da svijet doživljavamo kako nas je volja, i sve što nam je na duši ponosno artikuliramo u mišljenje, ne obazirući se pritom na mišljenja drugih.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se