Prije više od trinaest godina, točnije u jesen 2010., putovao sam po Jordanu i Siriji. Dva mjeseca kasnije, početkom decembra, proveo sam sedam dana u Kairu, na filmskom festivalu. Bilo je to tek nekoliko mjeseci prije arapskog proljeća, prije rata u Siriji i revolucije u Egiptu, nekoliko mjeseci prije kraja jednog svijeta. Godinama sam se, prateći razaranje Alepa, Homsa, Palmire i drugih sirijskih gradova ili pak gledajući milione prosvjednika na kairskom trgu Tahrir, vraćao u tih nekoliko tjedana provedenih tamo tražeći po svojim uspomenama naznake onoga što se imalo dogoditi.
Slično se još i danas mnogi bivši Jugoslaveni vraćaju u osamdesete i pokušavaju vidjeti sve ono što tada nisu vidjeli ili možda i nisu htjeli vidjeti, i znam da je neke od njih kao i mene pomalo sram što baš ništa nisu predosjetili, da se i oni zgražavaju nad svojom sljepoćom.
Ali svi su moji povratci u Damask i Kairo bili uzaludni. Jer suluda je ideja da netko tko provede nekoliko dana u nekoj državi jureći od jedne turističke znamenitosti do druge, boraveći po hotelskim sobama i izmjenjujući tek poneku riječ sa kelnerima i taksistima, može vidjeti što se krije iza gradskih kulisa. Naročito ako je došao u zemlju da vidi i doživi nešto lijepo.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
