Kad sam krenuo u srednju školu, prapovijesne 1978., srijedom bih se iz popodnevne smjene kući vraćao barem pola sata kasnije nego ostalih dana. Stajao bih i šetuckao usitno ovamo-onamo između Nebodera i hotela “Dubrovnik”, tamo gdje se Gajeva širi i izlijeva na Jelačić plac, tadašnji Trg Republike. Na tom su se mjestu, između hotelske kavane i knjižare u kojoj su se prodavale i gramofonske ploče, svake srijede oko sedam okupljali momci s motorima. Svega je tu bilo, od do bola ulaštenih Jawa i MZ-aca, sve do ponekog Suzukija, Yamahe, BMW-a, Moto Guzzija i Kawasakija. Svi su, naravno, bili ugašeni i osovljeni na nogare, a po strani je uvijek stajao jedan milicajac u uniformi i, vjerojatno, još poneki u civilu. I nikad nije bilo ni najmanjeg belaja: momci bi došli, parkirali motore i povukli se u stranu, puštajući sve nas znatiželjnike i zavidljivce da napasamo oči. Ja sam se napasao, još pamtim, kao ona krava maloga Jože Broza djeteline, kad sam tamo prvi put u životu vidio Kawasaki Z1000, s nevjerojatno odignutim stražnjim blatobranom. Danas je to ljuti retro, ali u ono doba izgledalo je turboavangardno.
Zinuo je i moj razredni kolega Željko, koji me je i navukao na ta kratka predvečernja hodočašća srijedom, ali njegove su pobude bile bitno različite od mojih: on se palio na performanse svih tih motocikala (znao je sve o svakome, do zadnjeg detalja, iz tadašnjih časopisa) a mene je privlačio jedino – dizajn. Preciznije rečeno: izgled. Jednostavno, fascinirale su me te aerodinamične linije i blještavilo kromiranih cijevi i… Ne znam, ne pamtim više (a i ne da mi se sad pretraživati) ali čini mi se da je Kant u “Kritici čistog uma” zapisao da je jedini stvarni smisao umjetnosti – “bezinteresno sviđanje”. E, tako je moj odnos prema motociklima izgledao tada, a nije bogme nimalo promijenjen ni do danas.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
