Moj višedecenijski prijatelj i kolega (pa i na ovom portalu) Ivica Ivanišević već je objavio toliki naramak knjiga da biste ga, pri prenošenju odjednom u rukama, morali odozgo pridržavati bradom. Sve su redom (osim jedne tjeskobne iznimke) duhovite i neodoljivo šarmantne, ali moj je favorit ipak Ivičin prvi nepublicistički naslov, „Ulaz za djecu i vojnike“.
Riječ je o nizu kratkih zapisa, među kojima bi se poneki mogao proglasiti čak i poezijom u prozi. Doslovce ću prepisati, bez dopuštenja autora, meni najdraži. Zove se „Intenzivna njega“, a glasi ovako:
„Prije se stvari nisu bacale kao danas. Krpili smo, prekrajali, lijepili, lemili, varili, zakucavali, brusili, blanjali, ravnali, bojali, dodavali, oduzimali…
Svijet se tada mogao popraviti.“
O da, u vrijeme naših djetinjstava i mladosti gotovo se sve dalo – uglavnom zapravo i moralo – popravljati. Svakom se predmetu ili uređaju moglo pronaći/napraviti zamjenski dio ili funkcionalnu zakrpu. Pamtim ta vremena kao bezvoljni insajder, jer moj stari je bio meštar za sve živo, pogotovo otkako je s 42 godine, uslijed nesreće na radu i uz malu pomoć boce skupog viskija za doktora, otišao u invalidsku mirovinu, a ja mu od malih nogu bio asisent, bez obzira na solidnost u školi, sasvim opozitne interese i ljubavne melodrame.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
