„Proljeće je, trinaestog u decembru…“, pjevao je svojedobno onaj kojeg smo obožavali sve dok nas sam nije natjerao da nam zbog toga bude neugodno.
Trinaesti je decembar, evo, i sad kad započinjem ovu priču koja zapravo ni po čemu nije velika, osim za mene i sve manji krug mojih ljudi. Elem, 13. prosinca 1993., s navršenih 30 godina proživljenih u svojem rodnom gradu, preselio sam u – Split. Nije bilo ama baš nikoga tko se nad time tada nije iščuđavao, i u Zagrebu i u Splitu; jedan se čak i (ozbiljno!) zabrinuo za moje psihičko zdravlje. Nije to čuđenje prestalo ni kad sam ostvario svoj naum, dapače. Jer Split u to vrijeme, usred rata, nije bio baš poželjna destinacija, osim za nesretne izbjeglice i prognanike. A ja to nisam bio: dotad sam već četiri godine pisao za Slobodnu i Nedjeljnu Dalmaciju (taman sam u to doba počeo i za Feral ali inkognito, jer bih, da se doznalo, u prethodne dvije redakcije dobio ekspresni otkaz) i svako malo sam navraćao do Splita. Tako sam unaprijed stekao i solidnu socijalnu bazu, znao se već relativno kvalitetno orijentirati i kretati širim gradskim centrom.
Ipak, ubrzo po stalnom preseljenju, dvije su me stvari zbunjivale. Prvo – toliki broj ljubitelja pitt-bulla, staforda i inih potencijalno smrtonosnih pasa koji mirno, bez uzice i brnjice hodaju gradom moglo se možda okupiti jedino na svjetskoj smotri takvih pasmina.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
