Prije ravno 30 godina s prvom sam suprugom, u poduljoj i potpuno smirenoj razmjeni mišljenja, unisono zaključio kako bi najbolje bilo da se razdvojimo umjesto da i dalje jedno drugog vučemo prema dnu tko zna čega. Dogovorili smo i to da nećemo tražiti nikakvu sudsku ovjeru takve odluke, dok god to nekome od nas ne zatreba. Dogovorili smo lako i razdiobu imovine, sve po kvadraturi: njoj stan od 27 kvadrata, a meni Renault 4 i muzička linija marke, paz’ vamo, “Sansui”. Sa zvučnicima “Iskre” iz Kranja. Malo je koškanja bilo jedino oko nekih knjiga, u stilu “uzmi tri ove za ovu”, ali i to se sasvim razborito i za nekoliko sati potpuno mirno riješilo.
I tako sam ja, ugrubo prepričano, iz Zagreba otišao u Split. Oboje smo se htjeli razmaknuti na dovoljnu udaljenost, za svaki slučaj, da ne dođemo u napast bilo koje vrste. Uostalom, tako sam s 20 godina definitivno napustio i roditeljski dom, iz Zagreba u Zagreb, ali iz Dubrave u Gajnice, skroz na drugi kraj grada, s tadašnjega krajnjeg istoka na tadašnji krajnji zapad.
Nepune tri godine potom, ja sam ispao onaj kojem je prvom zatrebao i sudski ovjereni dokument o oslobođenosti od braka, pa smo, opet u mirnom dogovoru, angažirali zajedničku odvjetnicu (uzgred – moju nekadašnju djevojku iz srednje škole) koja nas je sudu predstavila kao beskrajno neimućan par (eh, da se doznalo za “Sansui” i “Iskru” i prijevod Aristotelove “Poetike” iz 1911., nagrabusili bismo…) tako da nismo platili ni sudske troškove sporazumnog raskida braka.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
