Zbog Điđinog filma sam se zaljubio – u kozji sir

Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” dopisuju se svakog ponedeljka na Velikim pričama.

***

Dragi Gorane,

Hvala ti na „Nevažnim junacima”. Prvi put sam ga gledao. Podigao si veliki spomenik ne tako nevažnim junacima. Izuzetno hrabrim ljudima koji su shvatili da je strah u nama ono na čemu opstaju neljudski režimi, uspjeli ga zatomiti i, bez obzira koliko će ih to koštati, odlučili da to olakšanje, taj osjećaj slobode, podijele s drugima.

Da, u pravu si, dokumentarci su nam bili prvi filmski kontakt sa stvarnošću, osluškivanje prostora i vremena, i pomogli da u igranim filmovima ne zaboravimo tko smo i odakle smo. Pokušavao sam održati taj kontakt snimajući ih između svakog igranog, slagao ih kao doboš tortu, red stvarnosti – red fikcije. Da me pitaš što je u toj torti bila krema a što tijesto, ne bih znao odgovor. Samo znam da su mi zabranili osam dokumentaraca, a samo jedan igrani. Očito ih je direktno zrcalo boljelo više od indirektnog.