Prije točno deset godina bio sam prvi put na Sutjesci, u sklopu studijskog putovanja Documente povodom 70. godišnjice te mučne, koliko i slavne i u memoriji Dalmacije potisnute bitke, koju smo u socijalističkom razdoblju nazivali Petom neprijateljskom ofanzivom.
Na one ekskurzije na koje su mostarsku djecu ritualno vodili na Sutjesku po završetku osnovnoškolskog programa nisam stigao, jer je taj život zaustavljen ratom, kasnije je dugo trebalo da svi u glavi prihvatimo novu realnost i odnose, a istovremeno mi se nije dalo ići prvi put na muzički festival, umjesto da odam počast partizanima.
Iz današnje pozicije i za pravi dojam energije koju to mjesto nosi, dobro je što je tako.
Jer Sutjeska je, bez obzira na to što su tamo bili i stradali i Crnogorci i Hercegovci, što je Koča Popović donio presudnu odluku o proboju i omogućio preživljavanje Vrhovnog štaba i barem dijela ljudi, prije svega priča Banijaca i Dalmatinaca. Ona je istovremeno bila teški poraz, zbog kojeg je bilo iznimno teško, ako ne i nemoguće, snimiti o njoj filmski spektakl. To je i navodni razlog zbog kojeg je mudri Bulajić odustao, da bi film s Richardom Burtonom u ulozi Tita režirao njegov asistent Stipe Delić. Što je možda i dobro jer je nekako bio red da taj film režira netko iz Dalmacije. Ali, pored toga što je bila teški poraz, zahvaljujući činjenici da je tamo Tito ranjen, da je također ubijen Sava Kovačević, da je Druga dalmatinska skoro nestala držeći odstupnicu, da se Koča Popović pokazao kao jednako hrabar, koliko i pametan i da su se Vrhovni štab i solidan broj boraca uspjeli izvući, katastrofalni poraz je omogućio buduću pobjedu i stvaranje najvećeg dijela kasnije mitologije, uključujući simbolički bitnu činjenicu Titovog ranjavanja.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
