Japanski psihijatar Hiroaki Ota u osamdesetim godinama prošlog vijeka bio je prvi koji je upotrijebio pojam “pariškog sindroma”. Osjećaj je to ekstremne razočaranosti francuskom prijestolnicom koju dožive strani turisti, a čiji su simptomi, između ostalog, akutna deluzija, halucinacije, osjećaj proganjanja, anksioznost i depersonalizacija.
Prema njegovoj teoriji, koju su kasnije razvijali brojni azijski i francuski psihijatri, Pariz je zapravo toliko pozitivno prikazan u popularnoj kulturi da se sudar s realnošću pretvori u šok za organizam i psihu.
U vrijeme kada je Ota stolovao u Sainte-Anne, jednoj od najstarijih psihijatarskih bolnica za najteže pacijente na svijetu, tamo na desnoj obali Sene u 16. arondismanu, u hodnicima Parka Prinčeva još uvijek se samo maštalo da će jednoga dana PSG u fudbalskom svijetu imati status sličan onome kojeg ima grad iz kojeg dolazi.
Maštali su o svijetlima reflektora, o trofejima, o slavljima, o vatrometima, i godinama pokušavali stvoriti sliku kluba koji je obožavan u čitavom svijetu. I onda su, kada su im prije petnaest godina u te hodnike ušetali Katarani s koferima punim para, napokon to i dobili.
Ali kada je prošlog vikenda Khvicha Kvaratskhelia prvi put prošetao Parkom Prinčeva i vidio sve te fotografije nasmijanih prethodnika – Angela Di Marie, Marca Verrattija, Edinsona Cavanija, Zlatana Ibrahimovića, Davida Beckhama, Kyliana Mbappéa, Neymara ili Lea Messija – nije nemoguće da mu je kroz glavu prostrujalo pitanje kako je moguće da nitko od njih nije uspio dohvatiti sveti gral.
I je li taj Pariz, ili Saint-Germain, stvarno tako blještav kako se čini izvana.
Poštovani, možete pročitati 3 besplatna teksta, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
