Tajne dnevnika Žike Pavlovića

Najveći udio istine o ratu i revoluciji, sabijen u najmanjem prostoru: to su filmovi Žike Pavlovića. U njima je samo slika crno-bijela, sve je drugo nijansirano kao i sam život. Montirani proces u “Zasedi”, na kojemu egzaltirana publika viče “Tito – Staljin”, partizanski oficir koji sebi lažno pripisuje ubojstvo strašnog četnika, i završni čin, kad bahati oznaši bez provjere ubiju mladog skojevca a on im, izdišući, prezrivo kaže “I vi ste mi neka Revolucija”, nesumnjivo su slike rata kakav je bio – ne savršeni easterni Hajrudina Krvavca ni epovi Veljka Bulajića ili Stipe Delića, nego baš te, naturalističke slike genija iz Šapca realistično prikazuju smutno vrijeme.

Takva je i “Hajka”, a snagu oba filma svakako treba pripisati i Pavlovićevom odabiru dobrih predložaka, tekstovima Antonija Isakovića i Mihajla Lalića. Slične, mada manje snažne filmove, snimali su u nas samo Antun Vrdoljak i Bata Čengić.

Od 1953. godine Živojin Pavlović je pisao dnevnik. U prvih šest svezaka (2.500 stranica) zabilježio je skoro četiri desetljeća (1956–1993) svojih zapažanja, a zrenjaninska je Agora objavila i “Dnevnik 1994–1998”. To je možda najveći i najbolji dnevnički opus u cijeloj srpskoj povijesti. Pisan je akribično, ustrajno, čitko, pa iz njega, kao iz Krležine “Panorame” i “Dnevnika”, možemo proći cijelo razdoblje onako kako ga je on vidio. A Pavlović pritom, za razliku od Krleže, nije bio nimalo ideologiziran, pa u njegovim zapisima nema ketmana, skrivanja pravih misli, nema posmatranja događaja kroz ideološke naočale. Vidimo samo grčevito traganje za istinom, za prodorom u suštinu. Stoga u njegovim stavovima nema nasilne konzekventnosti. Dok mu, pedesetih i šezdesetih, Tito kotira kao parodija revolucionarnog sna, koncem osamdesetih njegovo će doba – sluteći goru nevolju – opisati kao “Periklovo razdoblje Južnih Slavena”.