Postoji u crnogorskom parlamentu jedan poslanik koji, kada god govori, voli da poentira uz osjećaj uzvišene, pravedne indignacije “ljudi, šta mi to radimo”. Skoro svaki njegov monolog ima neku varijantu tog gnijevnog čuđenja, tog božanskog bijesa prema lošim rješenjima vlasti.
Ne imenujem poslanika jer, kao što je to slučaj i sa svim ostalim dizačima ruke u Skupštini (a oni svi, uvijek, dižu ruke po nalozima šefova poslaničkih klubova), on se ni po čemu suštinski ne razlikuje od svojih kolega. Svi oni vode monologe, ne razgovaraju ni sa kolegama poslanicima, a kamoli sa građanima koji ih gledaju putem Parlamentarnog kanala ili YouTube strima.
Zato nije ni čudno što su te osnovne informacije o stvarima koje se događaju, o zakonima koji se donose, o pravilnicima koji utiču na sve nas potpuno nepoznate, skrivene, nejasne. Poslaničke rasprave prolaze u samoljubivim tiradama upućenim samima sebi u ogledalu. Zato sve što se dešava tamo i jeste mnogo buke ni oko čega.
Iskoristite veliku akciju na Velikim pričama, registrujte se i čitajte besplatno tokom uskršnjih i prvomajskih praznika.
Već imate nalog? Ulogujte se
