Navečer 23. jula 1949., prilikom kontrole članova “Uprave radničkog odmarališta Ulcinj” zatekli su drugaricu Mariju u Stjepanovoj sobi, predano bilježi službenik brišući znoj sa čela.
Soba je bila zamračena, a njih dvoje su bili u krevetu. Stjepan je otvorio vrata sobe pravdajući se da razgovaraju i da su svjetlo ugasili zbog uštede energije.
Marija, službenica iz Zagreba, družila se sa Suzanom, s kojom je i dijelila sobu, te Stjepanom i Muharemom. Njihovo druženje nije se kosilo s kućnim redom sve do tu noć.
Kontrola je zaključila: “Imenovana je prekršila kućni red tim što je kasno u noći sjedala odnosno ležala na krevetu zasebne sobe druga u mraku.”
Nadire atmosfera krimi klasika onih vremena sa ugodom nostalgije na dane bezbrige što mirišu po prostim i slasnim kolačima.
Marija, Stjepan, Suzana i Muharem su smjesta otpušteni iz doma – adekvatna je kazna, nada se drug u smjeni te julske noći u poratnom Ulcinju. Nije mu pravo da njihovo odmaralište ima sumnjiv imidž.
Ovo je namijenjeno najzaslužijim radnicima od kojih se ne očekuju problem, misli se on. Ali najvrijedniji teško ostavljaju polja na kojima valja raditi. Neki bi i došli ali ne znaju što ih tamo čeka. Ko je putovao ranije ovako daleko? Treba biti hrabar za ovo putešestvije – sve je opravdao ozlojađeni trudbenik.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
