Pripadam generaciji koja je stripove čitala s osjećajem krivnje i stida. U mojim nježnim godinama pripovijedanje u sličicama otpisivalo se kao običan šund, bofl i kič, nešto potpuno nedostojno pažnje mališana koji bi htjeli izrasti u pametne i odgovorne ljude istančanih kriterija i ukusa. Ujutro su protiv stripova harangirali naši nastavnici, a navečer istaknuti javni intelektualci u televizijskim emisijama. Srećom, moji se ukućani nikad nisu dali impresionirati tom kampanjom. Uredno su servisirali moje potrebe za novim pustolovinama omiljenih junaka i davali mi sitniš s kojim sam redovito kupovao nove brojeve “Strip arta”, “Stripoteke”, “Caka”, “Zova”, “Lunovog Magnusa”, “Zlatne serije”, “Eks almanaha”…
No puno je mojih vršnjaka svoju strast moralo skrivati od roditelja koji su bili čvrsto uvjereni kako će ih Zagor i Princ Valijant odvesti na životnu stranputicu.
Imao sam dvanaest godina kad sam, pretpostavljam u “Stripoteci”, vidio obavijest da je izašao novi, šesti broj “Pegaza”, časopisa koji se bavio teorijom i poviješću stripa, a za kojega do tada nikad nisam čuo. Cijena te publikacije bila je za moj standard osnovnoškolca papreno skupa, ali sam nekako ipak uspio užicati pare, pa iz Beograda naručiti primjerak. Nakon nekoliko dana, poštar mi je donio odeblju knjigu (290 stranica) formata A4 u mekom uvezu. Tek što sam je letimično prelistao, srce mi je zamalo prepuklo od ushita.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
