Ima tih momenata kada me obuzme čudna misao: ista ideja, isti uvid, ista zapitanost, mogu se pojaviti kod dva čovjeka koje razdvajaju vjekovi, kontinenti i potpuno različite životne okolnosti. Ne bude to pitanje ni obrazovanja ni uticaja ni profesije. A možda nije ni slučajnost. Neka pitanja kao da jednostavno postoje negdje u strukturi stvarnosti i čekaju um dovoljno budan i znatiželjan da ih postavi. Bez obzira na to gdje se taj um našao, u kakvom tijelu i u kakvom vijeku.
Prije nekog vremena desio se jedan takav trenutak. „Luča mikrokozma“. Njegoš je napisao za četiri nedelje 1845. godine. Krš, barut i tamjan. Periferija Evrope u svakom smislu te riječi – bez puteva, bez škola, bez garancije da već sledećeg jutra sve pred očima neće goreti.
„Mi smo iskra u smrtnu prašinu, mi smo luča tamom obuzeta.“
Sto trideset pet godina kasnije, glas američkog astrofizičara Karla Sejgana iz dokumentarnog serijala „Kosmos“, iz studija u Los Anđelesu izgovara skoro isto to.
„The cosmos is within us. We are made of star-stuff. We are a way for the universe to know itself.“
Svemir je u nama. Sačinjeni smo od zvjezdane prašine. Mi smo način na koji svemir upoznaje sebe.
Isti prizor. Ista zapanjenost pred činjenicom da je nešto tako veliko – sazvežđa, galaksije i milijarde godina, sabijeno u nešto tako malo i prolazno kao što je ljudsko biće. Uz razliku što Sejgan to izgovara sa radošću naučnika, a Njegoš sa čežnjom pjesnika.
Ne sjećam se da sam negdje pročitao zaključak da je vladika iz crnogorskog krša, u doba kad Darvin još nije objavio „Porijeklo vrsta“, a Habl nije ni bio rođen, intuitivno pipao neka od najdubljih pitanja o kojima moderna nauka i danas raspravlja. Ako je negdje pisalo, onda se izvinjavam na propustu, a ako sam u pravu, onda ću sada sam sebi premijerno dodijeliti tu čast.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
