Velike priče i Nedeljnik, uz pomoć više od 200 pozvanih stručnjaka, pokreću izbor za 100 najboljih romana napisanih na jezicima našeg govornog područja, svesni svih dilema koje takva „top-lista“ može da donese, i duboko ubeđeni da će doneti mnogo toga dobrog. Više o izboru pročitajte OVDE.
Pojedinačne liste ćemo svakodnevno, celog leta, objavljivati na Velikim pričama. Kako su drugi glasali pogledajte OVDE.
***
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Diplomirao je istoriju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do kraja 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Autor je više publicističkih i istoriografskih knjiga, među kojima su „Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja”, „Tišina poraženog grada”, „Jugoslavenstvo poslije svega”, „Doba kontrarevolucije” i „Libanon na Neretvi”.
Redovan je saradnik Velikih priča i njegove tekstove možete pročitati ovde.
Ovo je njegov izbor:
***
Iako nam je svima jasno da ovakav izbor uvijek zavisi od trenutačnog raspoloženja i afiniteta anketiranih, ipak ih svi volimo, posebno u ljetnim mjesecima kad se uvijek traži neka nova literatura ili podsjetnik na staru, idealnu za još jedno čitanje s pozadinom cvrčaka i okusom bezbrižnosti iz reklame za Pipi. Pa hajde onda da krenem ovako.
Izbor: Dragan Markovina
Deset romana
1
Na rubu pameti
Miroslav Krleža, 1938.
Kad sam negdje u trećem srednje prvi put uzeo ovaj roman kojeg je lektira tek usputno spominjala, pokušavajući Krležu predstaviti isključivo kao autora građanskih drama, a to se dogodilo za vrijeme eksplozije kiosk-izdavaštva, u dahu sam ga pročitao. Sve je tu godilo mojoj adolescentskoj prepotenciji i želji da se razlikujem od nacionalističke većine. Ali i danas, mimo toga, Na rubu pameti je divno štivo za čovjeka kojem je preko glave svega i vapi za sugovornikom.
2
Grad u zrcalu
Mirko Kovač, 2007.
Kovač je bio tu kroz čitavo odrastanje kroz tekstove-eseje u Feralu, navukao sam se na taj njegov cinizam i to kako je stvari jasno nazivao svojim imenom, onda sam pročitao ‘Vrata od utrobe’, shvativši mrak kojim se bavio, da bi ‘Grad u zrcalu’ došao taman u momentu kad sam bio spreman za njega. I za priču o napuštenom zavičaju i o jednom drugačijem Dubrovniku i o toj najjugoistočnijoj točki moje Hercegovine i svijetu koji jeste Mediteran, ali za morem žudi. Kovač je zapravo oduvijek bio moj čovjek, a to će i ostati.
3
Zimsko ljetovanje
Vladan Desnica, 1950.
Još jedan roman pisca kojeg nisu izbacili iz lektire jer je morao ostati netko na koga se mogu pozvati, ali su ovaj roman sakrili iza ‘Proljeća Ivana Galeba’. Što je velika šteta, jer Zimsko ljetovanje je precizna slika jednog grada i njegove okolice u času kad je on prvi put pod bombama nestao i rasuo se, bez koje je skoro pa nemoguće shvatiti kako mu se to desilo još jednom početkom devedesetih.
4
Velo misto
Miljenko Smoje, 1981.
Da je serija bila i milion puta životnije i bolje snimljena, što joj najčešće zamjeraju, iako su glumci bili odlični, svejedno ne bi bila ni do koljena romanu. Ne znam koliko desetina puta sam pročitao Hit-ovo izdanje Velog mista, ali svakako toliko da ga znam skoro napamet, zajedno sa svim replikama koje nisu ušle u seriju. Smoje je ispisao veličanstvenu povijest Splita iz prve polovice dvadesetog stoljeća, ali i povijest njegovog kultnog nogometnog kluba, koja će ostati i povijesni i antropološki i leksički spomenik jednom gradu kojeg su se trudili pregaziti.
5
Crvena voda
Jurica Pavičić, 2017.
A sve ono gdje je Smoje stao, nastavio je Jurica Pavičić u Crvenoj vodi. Iako nikad nisam čitao krimiće, kad sam ovaj roman uzeo u ruku, nisam ga pustio prije kraja, čitajući ga do zore. Ako želite saznati što se i kako dogodilo suvremenom Splitu i srednjoj Dalmaciji, svakako pročitajte ovaj roman.
6
Pjevač u noći
Olja Savičević Ivančević, 2016.
Ovaj Oljin roman čitao sam u osjetljivom životnom trenutku pa je možda i to razlog zbog kojeg me rasplakao. Možda je i drugi razlog što mi je nezaobilazan u tome što se odvija u splitskoj ulici Dinka Šimunovića, u kojoj sam godinama i tada još uvijek živio. Ali njegova ljepota je u nježnosti i definitivnoj potvrdi da život bez ljubavi nema pretjeranog smisla.
7
Mimesis
Andrej Nikolaidis, 2003.
Kad sam prvi put pročitao Mimesis ostao sam paf, kako je pjevala Daleka obala, pa i s pitanjem zar se može i ovako pisati o našim konzervativizmima i zatucanostima. Nikolaidis me dočekao nespremnog na takvo što i od tada ga nisam prestao čitati, sa svakim novim izdanjem.
8
Ruta Tannenbaum
Miljenko Jergović, 2006.
Fantastična biblioteka autora koji su pisali priče i romane o opsadi Sarajeva, ne može, a da ne započne s Jergovićem. Ali nekako mi je najviše legao njegov najosporavaniji i najzagrebačkiji roman ‘Ruta Tannenbaum’, koji sjajno oslikava ambijent grada koji se od sredine građanske i životne ostvarenosti predstavlja u fašističku klopku kojoj je nemoguće izbjeći.
9
Konstantin Bogobojazni
Simo Mraović, 2002.
Mraovićev roman o čovjeku koji pokušava prije svega ostati u svom gradu i svom stanu iz kojih bi ga najradije izbacili zbog vlastitog nacionalnog porijekla, a onda i ostati isti, sa svojim ljubavnim i urbanim temama, što mu ne uspijeva do kraja, jer je to u takvim okolnostima bilo nemoguće, roman pun nježnosti, nasilja, seksa i ironije, ostat će vjerovatno kao najvažniji književni trag prerano preminulog čovjeka.
10
Oficirova kći
Milan Milišić, 2011.
A na isti način to će vjerovatno ostati jedini, posthumno objavljeni roman, inače primarno dubrovačkog pjesnika Milana Milišića, Oficirova kći. Milanova tragična sudbina prve civilne žrtve rata u Dubrovniku, smrt koju je predosjećao kad je sve krenulo, porijeklo pa i očeva sudbina, izbor da se ipak vrati živjeti u Dubrovnik i svijest o ograničenjima te sredine i njezinim nacionalizmima, kao i priča o ratnoj i poratnoj Jugoslaviji, sve to je u romanu za koji je ogromna šteta da nije stigao dobiti nasljednika.
