Nekada se čini da čovjek zaista više nema što napisati za ovu Hrvatsku. Evo, uzmite podatak da je Ivan Perišić sinoć protiv Gane ispisao novu stranicu svoje sjajne karijere, postavši tek četvrti igrač u polju u povijesti svjetskih prvenstava koji je došao do 20. nastupa na turnirima i to u svakom kao starter; ispred njega su tu samo Diego Maradona, Paolo Maldini i Uwe Seeler, što samo pojačava dojam tog postignuća.
Perišić je protiv Gane startao na lijevom beku, prinudno uslijed loše forme koju je Joško Gvardiol kao mladi nasljednik u ulozi lidera momčadi pokazao u ove dvije uvodne utakmice, vidljivo nezaliječen nakon teške ozljede koju je pretrpio igrajući za Manchester City još na prijelazu godine.
Perišić je bespogovorno odradio posao daleko od situacija koje najviše voli, onda kada treba napasti dubinu visoko na rubu protivničke linije, ili usput zavrebati i kakav skok na drugoj vratnici. To s jedne strane priča priču ove hrvatske selekcije, u kojoj je utilitarnost iznad statusa, osjećaj da i te sjajne individualne karijere i dalje ne mogu doći iznad potreba momčadi. A glavna potreba ove momčadi, priča je druga, je patiti.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
