Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.
***
Nio čemu ja, dragi Basara, toliko mnogo ne mislim i tako često ne mijenjam stav kao o vlastitoj pripadnosti hrvatskoj kulturi, a time i književnosti. Pa ako bi se netko, neki književni policajac recimo, potrudio da tu temu ispita kroz tisuće objavljenih stranica, pa kad bi mu na uvid došle i hiljade stranica koje nisam objavio, a onda i svega što sam na tu temu javno i privatno od svog punoljetstva izgovorio, došao bi vjerojatno, taj književni policajac, do zapanjujućeg otkrića da sam sve zamislive stavove o toj stvari po nekoliko puta isprobao pa promijenio. Ali nijedan od njih nikad nije dovodio u pitanje moj fino uzgajani i paženi osjećaj vječnog i posvudašnjeg stranstvovanja.
Bilo je u ove trideset i tri godine koliko živim, uglavnom, u Hrvatskoj vremena kada sam gnjevno, ti bi rekao u afektu, odricao svoju vezu s hrvatskom kulturom i književnošću, te sam se zaricao da ću naći načina da svoje odricanje uklešem u kamen. I pronalazio sam u svom gnjevu forme i tumačenja tog paradoksa da sam Hrvat, ali da hrvatskoj kulturi i književnosti, onakvima kakvima sebe u ovom vremenu definiraju, ne pripadam. Iluzije da Hrvat mogu i ne biti nikad se nisam hvatao, kao što se nikad u nacionalnom smislu nisam određivao Jugoslavenom. To da sam Hrvat slučajna je, ali neizbježna stvar, koja nikakvim promjenama nije podložna, kao što promjenama nije podložno to tko su mi otac i mater.
Biti Hrvat pretpostavlja određeno, svakako nepromjenjivo prethodno preplitanje porodičnih i društvenih povijesti, unutar kojeg se, ne izbjegavajući da sam Hrvat, moram snaći. I onda sam se, gnjevan, na čas pokušavao snalaziti odricanjem od pripadanja aktualitetu hrvatske kulture i književnosti.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
