Izbor za Kraljevića Marka

Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović dopisuju se na sajtu Velike priče u kolumni “Jesi li video ovo?”

***

Dragoljube, dična starino,

Posljednjih desetak dana na Prviću pišem novi roman, jednu historijsku priču, ali s duhovitim pomakom, na svoj način, i taj me posao cijelog uzima. Krajem oka primjećujem da se i u Hrvatskoj i u Srbiji koješta zanimljivo događa, ali ne zamjeri, nemam ti volje pisati ni o čemu. Šaljem ti da pogledaš ovo što radim, možda ti se dopadne. Ako ti se ne dopadne, nemoj se ustručavati da to mi rečeš. Bolje sad nego kad izađe knjiga. Ovo je šesto poglavlje.

***

Bilo je prije tridesetak, četrdesetak godina, stariji još živo pamte to vrijeme, kad su u svakom našem kraju bili po dvojica, trojica, ponekad i više Kraljevića Marka. Pljačkajući na drumovima, bijući se po mehanama i konacima, napastujući žene, držeći ponekad čitava sela u strahu, kojekakve hulje, razbojnici, bitange, barabe, ništarije, ispičuture i vucibatine predstavljali su se imenom slavnog narodnog junaka.

Nije u tome bilo nikakvog reda ni mjere. Kraljevića Marka bilo je u svim oblicima i veličinama, ćelavih, debelih, šepavih, mutavih, bez ijednog zuba, ćoravih na jedno pa i na oba oka. Znali su biti i čudni, nastrani, ludi. Jedan je Kraljević Marko iz vranjanskog kraja kokodakao misleći da je kokoš, jedan se kod Brčkog gol pokazivao čobanicama.

Ovaj nered i sramota napokon su prestali kad su mudri i časni monasi manastira Žitomislić organizirali nadmetanje čiji je pobjednik dobivao zvanični naslov i Zlatnu medalju Kraljevića Marka. Nadmetanje se održavalo u proljeće, na Đurđevdan svake četiri godine. Poniženi i napaćeni kršćanski puk ponovno je tako dobio junaka iz predaje, jednog jedinog, pažljivo izabranog između mnogih takmaca, sa svim poželjnim vrlinama. Za ponekog se čak tvrdilo da je možda i bolji od onoga izvornog iz roda Mrnjavčevića.

Posljednjim su svi bili iznimno zadovoljni. Osim što je bio spretan sa svim vrstama hladnog i vatrenog oružja, taj Ličanin iz Donjeg Lapca bio je kršan kao gora i lijep kao anđeo. Ženama bi se noge zatresle, a slabokrvnije bi zakovrnule očima i onesviješteno se skljokale pred njim. Gdje god bi došao pohotnice su mu otvoreno nudile svoje draži. Gotovo su preklinjale da ih muškarac zajaše, no on ih je obzirno odbijao, čuvajući njihovu krepost i kad bi je se one spremno odrekle. Bio je pobožan, čedan, skroman, milosrdni branitelj siromašnih, srčani zaštitnik udovica i siročadi i, prije i poslije svega, veliki Srbin. Dužnost Kraljevića Marka je obavljao u dva mandata i svi su predviđali da će osvojiti i treći, ali eto, što kažu, čovjek snuje, a Bog odlučuje.

Prošle se jeseni Kraljević Marko zatekao u Crnoj Gori, u jednom selu na visokoj klisuri ispod koje je šumno tekla zelena Tara. Upravo se bila pekla rakija od šljiva što su te godine obilno rodile. “Marko, popij s nama”, zovnuli su ga seljaci gostoljubivo, a plemenitog viteza pićem nije dvaput trebalo nuditi. Pridružio im se i dao da mu u tikvu, u kojoj je inače držao vodu, uliju šljivovice što je vruća curila iz bakrenog kazana. Pripovijedao je domaćinima o junacima iz narodnih pjesama s kojima je ponekad pio i mezio, ponekad ljuti boj vodio, a ponekad i jedno i drugo. Priznao je da mu mnogi koje je smaknuo često dolaze u snove pa ga prerezanog grla, krkljajući pitaju: “Marko, bolan, zašto?”