Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović dopisuju se na sajtu Velike priče u kolumni “Jesi li video ovo?”
***
Pustolovni moj prijatelju,
Jedva što sam se u petak vratio iz Beča, gdje smo u Srpskom kulturnom forumu predstavljali našu zajedničku knjigu, u ponedjeljak sam ponovno otišao iz kuće, na književnu večer u Vinkovce. Jučer sam letio iz Splita preko Pule u Osijek, a danas se vraćam iz Osijeka preko Dubrovnika u Split, hraneći se usput hladnim aerodromskim sendvičima i pišući ovo pismo.
Čitao sam Veljkov izbor iz knjige zapisa Matije Bećkovića o Milovanu Đilasu i u prva dva nastavka ništa mi nije bilo specijalno zanimljivo. Anegdote o slabostima karaktera Andrića, Ćopića i Krleže zvuče mi palanački pakosno, kao nešto što su antitalenti izmislili da se narugaju boljima od sebe, a fantastične teorije da je netko u samom državnom vrhu, između četvorice glavnih, Đilasa, Rankovića, Kardelja i Tita, bio ruski špijun, baš se ničim ne mogu potkrijepiti jer se arhive ruskih tajnih službi, kao što znamo, nikad u prošlosti nisu otvorile i nikad u budućnosti neće se otvoriti. Sve je tu neodređeno, maglovito, iz druge ili treće ruke, po onoj poznatoj Bećkovićevoj “reče mi jedan čoek”.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se















