Starici se čini da je sve to već vidjela dok sa prozora novosadske zgrade promatra klince na ulici. Prešla je osamdesetu i možda ne pamti onaj davni rat, ali pamti glad nakon njegova kraja, pamti nezacijeljene rane svog oca i kuknjave svoje majke, pamti svijet u kojem dugo nije bilo ničega, da bi onda bilo nešto malo čega, a tek mnogo kasnije je bilo svega. A onda, kada nije bilo više svega, tom je svijetu došao kraj.
Dobro se toga sjeća jer je tada živjela u gradu u kojem je taj svijet živ zakopan. Bila je ona u tom gradu neko i nešto, liječila je godinama djecu tog grada da bi iz njega bježala kao da je niko i ništa. Dabogda imo pa nemo, proklinjali su jedni druge ljudi u tom gradu, a ona je tu kletvu živjela jer je u Novi Sad došla samo sa uspomenama i kajanjima. I u Novom Sadu je liječila djecu, ali nije mogla nahraniti svoju.
U Novom Sadu se osjećala kao niko i ništa iako je svakog dana odlazila na posao, gdje su joj govorili „gospođo doktorice“, ali to „gospođo doktorice“ nije se moglo ni skuhati ni ispeći pa su djeca otišla u neke druge gradove i zemlje.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
