Ne plašim se da me ubiju, koliko da me posle slave

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

Davno bješe, dragi Basara, kad sam se doselio u Zagreb. Bilo je to prije trideset i dvije godine. Nešto manje je vremena prošlo od dana kada sam shvatio da ću ostatak života provesti u ovom gradu, ili negdje drugdje u Hrvatskoj. S tim sam bio načisto prije dvadeset i dvije godine, kada sam kupio stan. A ne prođe tjedna, u nekim razdobljima ni dana, da me neki građanin ove zemlje ne upita što ovdje radim, zašto ne idem negdje drugdje, ili zašto se ne vratim tamo odakle sam došao.

U početku, takva su pitanja postavljali u pismima, sve s markom i poštanskim žigom, a poslije u elektronskim porukama. Među pitačima su i slavni, i anonimni, i uglednici, i obični građani. Na primjer, socijaldemokratski ministar kulture Antun Vujić, ili bivši predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa, da spomenem samo one koji su u trenutku raspitivanja bili na najvišim položajima u državi. I kad god se situacija u zemlji i svijetu dodatno zakomplicira, počnu mi stizati prijetnje smrću ili nasiljem. Prijetnje dolaze i onda kada napišem neki ponešto izražajniji tekst. Recimo, stigne li ovo pismo pred njihove oči, prijetit će mi nasiljem, smrću i progonstvom, dok će oni umjereniji po tisućiti put postavljati isto pitanje: zašto sam tu, ako mi nije dobro? Ili zašto sam tu, ako mrzim Hrvatsku i Hrvate? Problem je u tome što mi je ovdje dobro – izuzmemo li prijetnje, zastrašivanja i uznemiravanje – i što ne mrzim Hrvatsku i Hrvate. Istina, ne mrzim ni bilo koju drugu zemlju i narod. Da sam prema Hrvatskoj i Hrvatima barem ravnodušan, ne bih se njima ni bavio. Kao što se ne bih njima bavio ni da ih mrzim.

Ali kad tako dugo živiš pod prijetnjama i prezirom dijela zajednice, nešto se u tebi počne mijenjati. Televizijske vijesti slušaš kao izvještaj o vlastitom zdravstvenom stanju. Rezultati izbora u svakoj hrvatskoj selendri tiču te se barem jednako blisko i intimno kao i visina krvnog tlaka. Raspoloženje i nivo svakodnevne tjeskobe ovisi ti od zbivanja u zemlji i svijetu, a ne od onog što ti se događa u vlastitoj kući. Ti kažeš: “Ne znam, konačno, šta bi ti značilo da te promoteri, simpatizeri i sponzori  Tompsonizma –  HRT i Culturnet (Kulturbund?) – pominju u svojim emisijama i izveštajima i da uredno obaveštavaju (za to potpuno nezainteresovanu) javnost o uspesima tvojih prevednih knjiga.” A ja ti odgovaram: značilo bi mi uglavnom da su se pomirili s time da živim i postojim negdje u njihovoj okolini. Povjerovao bih, na osnovu toga, da mi ne prijeti opasnost. Oslobodio bih se na čas tjeskobe, ili, kako se to kaže mondenim jezikom današnjice, anksioznosti. Ne mislim ja da me netko stvarno kani likvidirati, ali kada ti tako dugo i uporno prijete smrću, nasiljem ili protjerivanjem, i kada se to normalizira kao javni diskurs (spomenuo sam ti, davno, onog uglednika koji je u ljevičarskoj Književnoj republici pisao kako je na mene o opkoljenom Sarajevu bilo šteta trošiti metak; nikome od hrvatskih pisaca, osim dvojici-trojici mojih prijatelja, njegove riječi nisu zasmetale), nešto se u čovjeku promijeni.