Noć kakvu su zadnjeg dana maja prošle godine proživjeli u Interu sahranila bi godine u dobrom dijelu evropskih klubova. Inter je pregažen u minhenskom finalu, u utakmici koja je došla kao kraj ere Simonea Inzaghija i obilježilja ulazak u ono što je po svakoj logici trebao biti period tranzicije.
Nakon pune četiri godine Inzaghija na klupi, nakon katarze u finalu, očekivalo se da će Inter, bez obzira na kvalitet, na klasu, limitiranost konkurencije, bar po toj logici stvari upasti u probleme. Pogotovo kada su obznanili da će na klupu sjesti Christian Chivu, Rumun koji je napravio igračko ime na Meazzi, napravio rezultat u omladinskom pogonu Intera i kratko vodio Parmu, ali i spremao se za tek prvu pravu trenersku sezonu.
Sjetiti ćete se da ju je započeo sa dva poraza u prve tri utakmice, od Udinesea te Juventusa i to je bilo dovoljno da sumnja poraste, da ljudi povjeruju da su čipovi stavljeni na pogrešan broj. Međutim, do Nove godine je njegov Inter u prvenstvu izgubio samo još dvije, u Ligi prvaka isto toliko, doduše i ispustio trofej u Superkupu na penale s Bolognom.
Narativ se tu malo promijenio, nastavio je trenera Intera pratiti maltene kroz čitavu sezonu, a svodio se na to da njegova ekipa ima problema u derbijima. I zaista je imala, i to nemalo – s Napolijem su u dvije utakmice uzeli bod, od Milana izgubili oba puta, u drugoj utakmici jedva dobili Juve…
Ali znao je Rumun da se u tako dugoj utrci na najvišim usponima samo preživljava, da se ovaj Giro uzima na onim dionicama koje drugima djeluju najlakše.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
