Relacionizam: Ideologija fudbalske slobode

Prije više od 2.500 godina Heraklit je pokušao objasniti svoje učenje rečenicom da nitko nije dvaput zgazio u istu rijeku.

Rijeka ima isti izvor i isto ušće. Korito kojim teče voda je isto, dno je isto, obale su iste, struje su iste, a možda je ista temperatura ili su čak iste i ribe koje plivaju unutar tog korita. Ali sama voda je drugačija. Ona u koju je čovjek zgazio prvi put kada je ušao u rijeku je otekla i kada drugi put uđe u rijeku, gazi drugu vodu.

Otprilike se sličan princip može primijeniti i kada se promatra nogomet. Koliko god dvije situacije naizgled bile slične, nikad nisu potpuno iste.

Recimo, lopta može doći desnom krilu kojeg čuva suparnički lijevi bek baš kao što je došla par minuta ranije, ali situacija nije identična kao prethodna. Možda se nije promijenila formacija ni jedne ni druge momčadi, možda je taktička ideja donošenja lopte naprijed ista, baš kao i ciljana zona terena za stvaranje viška, ali netko stoji metar lijevo ili desno, dodavanje je brže ili sporije, a primanje bolje ili lošije i situacija je odmah drugačija. Slična je, ali nije ista jer su se pojavile nove varijable.

Tih varijabli je u nogometu više nego u većini drugih sportova. Za početak, na terenu za igru se nalaze 22 igrača od kojih svaki može napraviti nešto nepredvidljivo, površina koju pokriva svaki pojedini igrač je relativno velika, nema ravnomjerne izmjene obrambenih i napadačkih akcija, a vrlo je malo mrtvih lopti koje generiraju situacije u kojima se pozicije više-manje određene. Jednostavno, nogomet je sport u kojem je igra iznimno fluidna.

Na kraju krajeva niti onih 4-3-3 ili 3-5-2 s TV grafike prije početka utakmice ne znači puno. Ako se bekovi priključe napadu, onda ta 4-3-3 formacija se zapravo pretvara u 2-3-4-1 ili neki još fluidniji oblik na kojeg će utjecati reakcija suparničke momčadi.

Postoje dva pristupa kako trenirati momčadi imajući na umu da u nogometu ne možeš dvaput zgaziti u istu rijeku.