Groblja, pa ni ona koja su tako zamišljena, odavno više nisu raskošna mjesta. Više ne nalikuju parkovima i živi tu dolaze kao u šalter dvoranu policijske postaje. Obave što imaju i odlaze. Za njih tu nema smiraja. Mrtvima je, tako kažu, ionako svejedno. Kad gore navedenoj primjedbi dodate činjenicu da je mostarsko gradsko groblje „Sutina“ položeno uz državnu magistralnu cestu koja spaja Sarajevo i Mostar, jasno vam je da tu ni mrtvi nemaju puno mira. Svijet i život su u prolazu. Mrtvi to najbolje ne znaju. Živi ne žele biti svjesni. A i aleje humki na „Sutini“ kriju posljednje počivalište pjesnika. Još jednog u nizu Mostarca kojeg je znala cijela Jugoslavija. Nema tu ipak klupe na koju možete sjesti kako biste proveli barem cigaretu vremena u društvu mrtvog pjesnika.
Moguće da je to bio stari Ali-paša Rizvanbegović, ili sam mu ja to iz nekog razloga pripisao, tek netko je primijetio da poštenje jednog čovjeka možeš izmjeriti količinom nepoštenja kojeg je za života a, Boga mi, i nakon smrti podnio. Onaj koga žele uniziti čak i kad mu odaju poštu ili ga nagrađuju, nikad onom nagradom koju je zaslužio, budite u to sigurni, čovjek je kojeg oni lošiji i manje talentirani od njega žele svesti na svoju mjeru i najradije bi ga prešutjeli ali su njegovo prisustvo i djelo toliko gigantski da ga se ne može zaobići čak i kada više nije prisutan među ovima koji se vole nazivati živima.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
