Da knjige propadaju, svjedoče hulje koje bi mijenjale svijet. Od njih se svojedobno očekivalo da prije svega zagriju stolicu, naškrabaju svoje mein kampfove, pa tek onda istaknu kandidature za velike vođe. Tko je htio porobiti pola svoga ili cijele tuđe narode, znao je što mu je činiti: mora sastaviti debelu kupusaru u kojoj će objasniti svoj nakazni svjetonazor i potanko obrazložiti zašto ove ili one društvene odnosno etničke skupine treba bez milosti nagaziti. I to im nije bilo mrsko. Bitange staroga kova vjerovale su u važnost i moć knjige, bilo im je stalo vidjeti svoje ime na tvrdim, ako je ikako moguće, u kožu uvezanim koricama i vjerovati da će tako njihove idiotske misli ostati sačuvane za vječnost, da budu trajno nadahnuće idiotima koji tek trebaju doći. Ti programatski tekstovi bili su važni i njihovim sljedbenicima, jer su ljudi nekoć vjerovali u snagu napisane riječi i željeli su znati da iza njihova političkog favorita stoji ozbiljan (kontra)revolucionarni katekizam.
Konačno – ili prije svega – knjige voljenih vođa služile su tome da legitimiraju njihove antidemokratske programe, da pruže alibi za sve gadosti koje tek trebaju učiniti. Naravno, taj alibi nije mogao proći ni na jednom ozbiljnom sudu, ali on nikada nije ni bio mišljen da izdrži strogu jurističku provjeru, nego tek da raspali strasti mase, da je uvjeri kako autor programa zna odgovore na sva pitanja i može misliti umjesto cijeloga naroda.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
