Politika

Kako sam postao naprednjak na Najlon pijaci

Regularnim putem, osloncem samo na papire koje ima svaki obični državljanin, čovjek može stupiti samo u čekaonicu. Da bi stupio u ordinaciju, i to odmah, a ne za nekoliko mjeseci ili godina, kad bude prekasno, treba mu nešto više. Dokument koji je više od toga

Novi Sad / Foto Eyo Digital / Alamy / Alamy / Profimedia
avg 04 2023, 05:00

Podeli

Prošlog oktobra proveo sam nekoliko lijepih dana u Novom Sadu. Kako sam slab na groblja i tržnice, naravno da sam morao obići čuvenu Najlon pijacu, no to se baš i nije pokazalo kao moj najpametniji potez. Jedan gospodin egzotičnog izgleda, s dugačkom upletenom bradom, koji je sa svoga prijestolja na malešnome bančiću (hoklici, šamlici, klupici…) nadzirao svoju trgovačku ponudu oslonjen na nešto što bi mogao biti i rustikalni pastirski (čobanski) štap, ali i obična batina, izvolio mi se obratiti sljedećim riječima: „Ti si neki političar, je l’ da?”. Kako mi se ton pitanja nije činio naročito gostoljubivim, nisam ga ni pokušavao razuvjeriti, nego sam odlučio praviti se blesav i nastaviti šetnju uz improvizirane štandove. On, međutim, nije odustajao. „Napredna stranka!”, svečano je objavio kad je uspio uvjeriti samoga sebe da me je konačno prepoznao. „Pa kako te nije sramota?!”, zagrmio je da ga čuju do Petrovaradina. Uvukao sam glavu u ramena, zamalo propao u zemlju od stida, i produžio korak, ali se žovijalni entrepreneur nije gasio. Što sam dalje odmicao, on je bivao sve glasniji, još gorčim tonom nastavljao se baviti pitanjem moga dubokog moralnog posrnuća, sve dok se nekako nisam uspio utopiti u masi mušterija i prodavača.

I prije sam se znao osjećati jadno, ali nikad tako. Dolazim iz relativno maloga grada u kojemu žive temperamentni ljudi s manjkom vjere u domet i utjecaj društvenih mreža. Vole oni svašta napisati u komentarima ispod članaka, ali im je još draže svoje kritičko mišljenje sažeto u povik „Komunjaro!” ili „Govno četničko!” izgovoriti na ulici u brk novinaru koji im ide na jetra. Kako baš i nisam prva mladost, svašta su mi kroz sve ove godine znali dobacivati, mnogim su me gadostima počastili, ali mi nitko nikada nije rekao da sam HDZ-ovac. Moj javni ugled bio je i ostao žaljenja vrijedan, pa ipak, uvijek sam se mogao utješiti kako postoje i gori od mene, oni za kojima na ulici viču da su članovi vladajuće partije. Tako nisko nikad nisam pao. Sve dok se nisam obreo u pitomom, ravničarskom gradu. Tamo, doduše, malo tko zna za HDZ, pa sam zato prokazan kao visoki funkcioner (hrvatski: istaknuti dužnosnik) partije koja je iz vojvođanske perspektive najbliža Hrvatskoj demokratskoj zajednici.

Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price