Je li Jura Stublić Bruce Springsteen, a Zoran Milanović Donald Trump

Politička bomba koju je aktualni hrvatski predsjednik Zoran Milanović proizveo šokantnim istupom na presici na kojoj je najavio da će se kandidirati za premijera i poraziti Plenkovića i hadezeovu državu pa tek nakon toga napustiti dužnost predsjednika, zajedno sa svim raspravama i preporukama Ustavnog suda koje su uslijedile, imala je i jasan muzički background. To je pjesma “Rijeke pravde” grupe Film, s njihovog četvrtog studijskog albuma “Signali u noći” iz 1985. godine, ujedno i posljednjeg pravog albuma grupe Film u kakvoj-takvoj izvornoj postavi, odnosno zajedno s Marinom Pelajićem i Mladenom Maxom Juričićem. Sve nakon toga, čak i kad je potpisano imenom Filma, zapravo su bili samostalni projekti Jure Stublića.

Čovjeka koji je i autor Milanoviću tako metaforički drage pjesme “Rijeke pravde” koju ovaj uporno citira u posljednjim istupima. Čitav taj album, koji je zapravo odjava grupe Film, a nastaje točno na polovici osamdesetih, u vremenu kada je naivnost novog vala ostavljena iza njih i kada nastupaju zrele osamdesete, sa svim iskoracima i slobodama koje dolaze, ali i slutnjama užasa koji slijedi, a koje kod Stublića nisu bile ništa manje izražene nego kod Štulića, snimljen je u toj dvojnosti. S jedne strane, izvorni Film, pojačan s bivšim i budućim bubnjarom Parnog valjka, Draženom Scholzom, uz gostovanja Davora Slamniga na gitari, Haustorovog Nikole Santra na Trombonu, Massima Savića u vokalu i u svjetskoj produkciji Nicka Van Eedea, kao vrhunac artističkog umijeća i hvatanja koraka s vremenom u zvuku, a s druge u apokaliptičnim tekstovima i hvatanjem duha vremena koje nije obećavalo previše lijepih stvari u društvu.

S te strane, odnosno iz današnje perspektive, čak i himnička pjesma “Pjevajmo do zore” koja je postala jedan od najvećih hitova grupe, zvuči kao poziv na eskapizam od onoga što slijedi. Eskapizam u kojeg se Stublić povukao tek nakon što je rekao ono što je imao za reći na početku rata.