I poslije Tuđmana – Tuđman

Bilo je ono doba noći kad se kroz tminu tek počinje probijati slutnja jutra. Zagrebačke ulice postale su tek za nijansu manje mračne u onom kratkotrajnom trenutku prije nego novi dan krene nezaustavljivo preuzimati kontrolu. Nošena laganim vjetrom, pred noge je doletjela zgužvana naslovnica nekoliko dana starih novina. S crnim, krupnim slovima: Umro je Franjo Tuđman. Bila je sredina prosinca posljednje godine koja je počinjala s “tisuću”, a kalendar nije bio jedini koji je mirisao na kraj ere.

Iako je nacija definitivno žalila za odlaskom prvog predsjednika, njegov politički projekt je još u posljednjem mjesecima njegovog života ostajao bez daha. Hrvatska demokratska zajednica, stranka koju je osnovao i za čiji je ostanak na vlasti u svojih deset predsjedničkih godina uporno gazio elementarne pretpostavke demokracije, postala je omrznuta i srljala je u prvi izborni poraz. Koji je i došao, bolno uvjerljivo, samo 24 dana nakon Tuđmanove smrti.

Činilo se, ukratko, kako se ostavština čovjeka koji je uvjerljivo pobjeđivao na svim izborima na koje je izašao, koji je predvodio pokret za osamostaljenjem države i pod čijim je vodstvom ta država i obranjena u ratu, nalazi pred vrlo ozbiljnom revizijom.

Dvadeset i šest godina kasnije, međutim, lik i djelo Franje Tuđmana izglancani su toliko da je on i danas politički faktor – a tako je već preko deset godina – izvor legitimiteta političkim liderima HDZ-a ii zastava na kampanjama te stranke, koja je, nakon 2000. godine, tek jednom izgubila vlast u zemlji.