Da li su u Jugoslaviji postojali Jugosloveni?

Treći nastavak ekskluzivnog feljtona profesora Dejana Jovića“Uvod u Jugoslaviju“. Sve objavljene nastavke pročitajte OVDE.

***

U jednoj od svojih knjiga Stevan Pavlović, jedan od najvećih istoričara Srbije, Jugoslavije i Balkana, napisao je – vrlo efektno – da je Jugoslavija, dok se zvala Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca nastojala stvoriti Jugoslavene, a kasnije, kad se već dugo zvala Jugoslavijom, postala je „samoupravna (interesna) zajednica” Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Muslimana, Crnogoraca, narodnosti, manjina i nacionalno neopredijeljenih. Što je vrijeme više odmicalo, ona je više odustajala od ideje jugoslavenstva, a posebno od stvaranja jedne, jugoslavenske nacije. Započela je kao tvornica „nacionalne države” Jugoslavije, ali je u svojoj kasnijoj fazi negirala i potrebu za trajnosti države i mogućnost stvaranja jugoslavenske nacije.

Drugim riječima, ako je ikada i pokušala djelovati kao „naciotvorna država”, ona u tome nije uspjela. Dejan Đokić u svojoj „Istoriji Srbije” kaže da je politička elita samo u pet godina od ukupno 73 koliko je Jugoslavija postojala, aktivno radila na stvaranju jugoslavenske nacije (od 1929. do 1934.). Tri „nacije” koje su formirale Jugoslaviju bile su, ipak, dovoljno „otporne” da bi ih se moglo „ukinuti” i pretvoriti u nešto drugo – u novu naciju, jugoslavensku. Slovenci su se odupirali jezikom, Hrvati politikom, a Srbi istorijom. Svi donekle inatom i nedovoljnom željom da stvarno upoznaju one druge. Pokazalo se da oni koji su se ujedinili nisu plemena ili neke „grupe građana” povezane porijeklom i djelomično teritorijem, nego manje-više definirane nacije.

Prethodni imperiji, a u srpskom slučaju i vlastita država, uspjeli su stvoriti dovoljno pretpostavki – što simboličkih a što stvarnih, institucionalnih – da potaknu nacionalnu samosvijest. Možda su u nekim svojim fazama imperiji bili „tamnice naroda”, ali čak i tamnica naroda priznaje narode koje „utamničuje”. Paradoks ideje „naciotvorne države”, kakva je bila – barem u jednom svom periodu – Jugoslavija jest u tome što države nestaju lakše od nacija. Prije će nacije razbiti državu (imperijalnu i višenacionalnu) nego obratno. Nacije ponekad budu pa(t)ricidne – okreću se protiv svoje države (koju ne prihvaćaju više kao svoju) koja ih je priznala i ojačala, čineći neku vrstu ocoubojstva. (U tom smislu su možda jugoslavenski komunisti imali pravo kad su govorili o „odumiranju države” ali ne i nacije.)