Bevc je više od petnaest godina posvetio izdavaštvu, a njegova Booka postala je jedna od prepoznatljivih izdavačkih kuća u Srbiji. Ipak, kako kaže u novoj epizodi podkasta „Faktor 50+“, ni uspeh ne znači sigurnost. Bevc govori o nastanku Booke, piscima koji su oblikovali njen katalog i susretima koji su prerasli u prijateljstva. Priseća se kako je upoznao Rumenu Bužarovsku, zašto je prvo pomislio da ga neko zeza kada mu je stigao mejl od Dubravke Ugrešić i koliko mu je značilo prijateljstvo sa prerano preminulim Bekimom Sejranovićem.
„Bože, koliko je divno baviti se ovim poslom“, priseća se Bevc večeri provedene sa Dubravkom Ugrešić. Uprkos svim problemima, kaže da je izdavanje knjiga za njega privilegija i da taj posao ne bi menjao ni za jedan drugi.
Ali ovaj intervju ide mnogo dalje od književnosti. Bevc govori o odrastanju u skromnim uslovima, dvadeset godina života u kući na Novom groblju, majci od koje je naučio šta je dobro, a šta loše, i vrednostima koje danas pokušava da prenese svojoj deci. O tome zašto su zajednička iskustva važnija od skupih stvari, kako se menja odnos prema roditeljima kada i sami postanemo roditelji i zašto smatra da sreću često tražimo na pogrešnom mestu.
Posebno govori o tome koliko je teško, ali i važno, prihvatiti da deca jednog dana treba da postanu samostalna i izgrade život prema sopstvenim izborima.
„Nama deca ništa ne duguju, a mi njima dugujemo sve“, kaže Bevc. „Najveći apsurd roditeljstva jeste da si uspeo kao roditelj onda kad im više ne trebaš.“
Govori i o prolaznosti, gubitku bliskih ljudi, strahu od starenja i potrebi da čovek zadrži radoznalost. Iako priznaje da su ga decenije političkih kriza i svakodnevne poslovne neizvesnosti umorile, smatra da su mu upravo sada možda najlepše godine života.
U razgovoru se osvrće i na postizbornu Srbiju, Peti oktobar, odluku da ne ode iz zemlje i demonstracije 1996. godine, kada je izboden nožem. Posle svih promena koje je doživeo, kaže da više nema prostora za veliku euforiju. Nada se da će njegova deca živeti bolje, a on makar ostatak života provesti u zemlji u kojoj će institucije raditi svoj posao i u kojoj će svakodnevica biti mnogo manje dramatična.
„Ja toliko čeznem za tim dosadnim životom i dosadnim društvom. Voleo bih da, ako nisam do sada, bar ovaj ostatak života provedem u takvoj zemlji.“
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se











