Kroz Austriju ne prekoračuješ brzinu, jer nisi budala

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

dan oslobođenja Beograda

Naravno da ću u posljednjoj sedmici, hefti, tjednu, nedjelji oktobra doći u Beograd, kao što to činim već dvadeset i kusur godina, što ne znači i da ću svraćati do Sajma, jer, kako mi se čini, tamo ove godine neće biti baš mnogo onoga (i onih!) što mene zanima. Tako da možeš računati na to da se sutra, prekosutra otputimo kod Hindusa.

Inače, veći dio oktobra, mjeseca koji se u našim kalendarima lijepo naziva i listopadom, bio sam po kojekakvim književnim putovanjima. Išao sam tako i u Austriju, svojim autom, na mini turneju, koja je započinjala u Innsbrucku, nastavljala se u Salzburgu i završavala u Bad Ischlu.

Išao sam bez Ane, ona je ostala kući s rukom u gipsu, tako da sam imao mnogo vremena da promatram svijet oko sebe i da mislim o onom što gledam. Od Zagreba do Innsbrucka put je relativno dug, tog dana potrajao je cijelih sedam sati, tako da su se pred mojim očima i u mojoj glavi izmijenili međusobno teško usporedivi predjeli i svjetovi, kroz koje se jasno moglo osjetiti koješta od onog o čemu ti opsesivno meditiraš nad svojim stalnim lektirama i nad sudbinom Srbije.

Najprije, pod kotačima ti se do Innsbrucka izmijeni nekoliko različitih zakonika i običajnika. Dvadesetak hrvatskih kilometara do granice sa Slovenijom možda i nisu vrijedni spomena, osim što je autocesta tu kvrgava, puna rupa i loših zakrpa, i što tih dvadesetak nikakvih kilometara platiš jedan euro.

Na ulasku u Sloveniju kupuješ cestovne vinjete, slovensku i austrijsku, i započinje putovanje niz kolovoz koji je u savršeno europskom stanju, ali se pretjerano ne vodi računa o ograničenjima brzine, ljudi putuju u skladu s vlastitim ludim glavama, a predio se od onog hrvatskog razlikuje po tome što naokolo nema bezbrojnih benzinskih pumpi, divlje i rogobatne gradnje, državnih zastava i patriotskih bilboarda.