Rođen sam u Maksimiru, najveći dio dječaštva i adolescencije proživio sam u zagrebačkoj Dubravi, i otac mi je bio rođeni Zagrepčanin, a majka Zagorka iz okolice Trakošćana (usput, tamošnji je lokalni govor, bednjanski, zbog svoje izuzetne nerazumljivosti zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske) ukratko – kajkavac sam “s dna kace”. Pa ipak, prvi nogometni klub za koji sam navijao bio je – Hajduk.
Jebiga, starome je, dok sam bio mali, najbolji prijatelj bio kolega iz tvornice, stanoviti Emil iz Primoštena, lukavac koji je relativno često dolazio u našu podstanarsku kućicu u Remetama, danas turboelitnom podsljemenskom kvartu. Veselio sam se svakom njegovom dolasku. Bilo je to drugo poluvrijeme šezdesetih godina prošlog stoljeća, vrijeme kad su se bomboni još mogli u trgovini kupovati na komade, i taj bi Emil lijepo putem do nas uzeo pet, šest bombona za mene. Ali ne, ne bi mi ih dao sve odjednom, nema šanse. Svakih deset, petnaest minuta dozvao bi me za stol za kojim su na terasi on i moj stari ogovarali svoje poslovođe i direktore, pa me zapitao: “Renči moj, a za koga ti ono navijaš?”, našto bih ja brzinski odgovarao “Za Hajduka”. I dobio bombon. Jedan Hajduk – jedan bombon, to je bila prva tečajna lista koju sam upoznao.
Mom bi se Albertu, žestokom navijaču Dinama (i bivšem beku Lokomotive, plus ragbijašu Mladosti) pritom zacrvenile uši, ali bi se ipak nasmiješio, ne pokazavši nikad frustraciju činjenicom da pod vlastitim krovom odgaja potkupljivog, pohlepnog, nezasitnog balavog domaćeg izdajnika.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
