Da su devedesete godine na ovim našim prostorima bile na svaki način mučne, ne treba nikome posebno objašnjavati. Da su opet, posljedice ratova osjećali i oni koji su se s pogrešnim imenima i prezimenima odjednom probudili kao prokazana manjina u vlastitim gradovima koji uopće nisu bili izravno zahvaćeni ratom, i to je općepoznato. Na koncu, da su s posebnim užitkom otkazivani upravo oni među njima koji su svojim talentom i karijerom nadilazili, ne samo okvire tih gradova, nego i jugoslavenske okvire, također te dobro poznato.
No, dok su, kada govorimo o Hrvatskoj, slučajevi onih koji su imali status popkulturnih zvijezda, poput Rade Šerbedžije, Džonija Štulića, Miljenka Smoje ili Mire Furlan, barem bili javno poznati, slučajevi dvojice genijalaca iz Zagrebačke škole crtanog filma, Dušana Vukotića koji je dobio Oskara za ‘Surogat’ i Borivoja Dovnikovića Borda, koji je dobio Srebrnog medvjeda u Berlinu za ‘Krek’ i napisao kultni udžbenik škole crtanog filma, već su bili manje poznati, a ti su ljudi osuđeni na temeljiti zaborav iz kojeg ih nisu mogle izbaviti vijesti o tome u marginalnoj lijevoj štampi ili Bordov angažman u Šuvarovoj ‘Hrvatskoj ljevici’. Ti im ljudi i mali medijski projekti jesu mogli ponuditi svojevrsno utočište, ali ne i puno više od toga.
Borivoj Dovniković Bordo bio je čovjek kojem je praktično čitav život bio usmjeren tragikom ovih prostora s jedne i crtačkim talentom s druge strane. Prva ga je činjenica potjerala u djetinjstvu u progonstvo iz Osijeka u Beograd, zahvaljujući čemu su on i njegovi najbliži izbjegli sudbinu ostatka familije koja je stradala u ustaškim logorima, dok ga je druga spasila već tada na kontrolnim punktovima za izlazak iz NDH i podarila mu priliku za život. Potom je zahvaljujući tom talentu napravio ime, karijeru i bio jedan od ključnih aktera Zagrebačke škole crtanog filma, na što ga je opet prva činjenica suočila s pitanjem porijekla 1991. godine, da bi mu druga u smiraju života i kad je najgore već prošlo donijela nekoliko satisfakcija koje je uspio dočekati i konačno ovih dana jednu koju nije doživio, a za kojom je opravdano žudio.
Dakle, protekle sedmice je, u sklopu Animafesta, na zagrebačkoj Trešnjevci u dječjem parku postavljena ploča s Bordovim imenom i kratkim biografskim podacima, čime je i službeno dovršen proces imenovanja tog parka po njemu i čime je, na kraju krajeva, Zagreb nekako otplatio Dovnikoviću dug iz devedesetih.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
