Kad se u srijedu prošlog tjedna proširila vijest da je u Zagrebu u 97. godini preminuo filmski redatelj Veljko Bulajić, u većini se medija na prostoru bivše Jugoslavije u naslovima s malom varijacijom pojavila ista formulacija. Umro je, pisalo bi, redatelj jugoslavenskih ratnih filmova. Umro je Titov majstor spektakla. Umro je autor najpopularnijih i najraskošnijih partizanskih filmova.
Ta “klikbejt” informacija – dakako – nije netočna. Veljko Bulajić (Vilusi, 1928) doista je to bio. Bio je Titov majstor spektakla, bio je tvorac važnih i gledanih partizanskih filmova. U neku ga se ruku može smatrati tvorcem podžanra partizanskog superspektakla. Taj podžanr – s kojim se cijeli partizanski film pogrešno poistovjećuje – Bulajić je i stvorio i doveo do vrhunca i neslavno upokojio. Stvorio ga je “Kozarom” (1962), doveo do plafona “Bitkom na Neretvi” (1969), a onda ubio “Velikim transportom” (1983), filmom koji nije samo ukopao partizanski spektakl, nego i, možda, Bulajićevu karijeru. To su filmovi po kojima se Bulajića najviše pamti. Među njegovim filmovima to su oni koji se najviše gledaju, koji se najviše citiraju, sempliraju, repriziraju.
Pa ipak, dugonjavog Crnogorca iz Vilusa nepravedno je svoditi samo na jedan žanr i dva grandiozna filma. Jer, Bulajić je i više od toga. Bulajić je bio prvi igrani režiser mlade jugoslavenske kinematografije koji je doživio opipljiv međunarodni odjek. Bulajić je čovjek koji je u jugoslavensku kinematografiju prvi i dotad najuspješnije unio talijanski neorealizam. Bulajić je i uvjerljivo najbolji reprezentant neorealističkog filma u Jugoslaviji. Konačno – Bulajić je po mnogočemu i prvi jugoslavenski feministički filmaš. Unatoč u Jugoslaviji proklamiranoj i na mnogim poljima postignutoj ravnopravnosti rodova, jugoslavenska je kinematografija bila i do kraja ostala ružno mačistička. Bila je to kinematografija koji su radili muškarci o muškarcima, a u tom su mačizmu slobodarski modernisti bili puno gori od poslijeratnih klasičara. U toj i takvoj kinematografiji – danas bi rekli toksično muškoj – crnogorski je redatelj bio divna, velebna iznimka. Njegovi najbolji filmovi bili su osovljeni o ženske priče, bili su to filmovi sa ženama i o ženama, a žensko oslobođenje bilo je centralni dio Bulajićeve glavne autorske opsesije: a to je kolektivna, revolucionarna modernizacija.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
