Da li iko i dalje postavlja pitanje “šta želiš da budeš kad porasteš?”. Iskreno pitam, jer ga odavno nisam čuo nigdje a nije da se nisam naslušao svega po dječjim rođendanima kao roditelj. Ne znam da li je neko isto pitanje postavio kumu mog oca kada su oni bili mali, ali znam da bi jedini iskren odgovor bio “da imam svoju kafanu koju ću sam da uredim i u kojoj ću isključivo ja puštati muziku”. U redu, u redu, vjerovatno nije to rekao već nešto standardno tipa vatrogasac, policajac, ali mu se, na prelazu vjekova, ova stvarna želja ispunila. Otvorio je kafanu u svojoj kući u kojoj se isključivo puštala smješa latino i bluz muzike, a svi koji su svratili prve večeri, pa i mi, tada još djeca bez kušanja alkohola, dobili su majice sa likom Če Gevare na kojima je pisalo “Club Cubano”.
Nedugo zatim, krenuli smo u srednju školu a sa tim je koincidirala veća dostupnost CD-ova kroz koje smo otkrivali svijet muzike, i koji su nam, kroz piratizovane, DivX filmove, otvarali vrata kinematografije. Ta vrata su bila posebno bitna jer smo u gradu imali bioskop koji je veoma rijetko puštao bilo šta. Doduše, i kada je postojao program, on se projektovao na platnu koje je krasila fleka u gornjem desnom ćošku kao da je neko na njoj zaboravio džinovsku šolju kafe. Uz to je sala bila do te mjere hladna kao da se nalazila na Žabljaku, a ne pored mora, u Baru. Nije nepoznato da je u tim prvim godinama DivX-a na kompjuterima dominirao “Matrix”, revolucionarno i maštovito ostvarenje, priča za koju još nismo bili svjesni koliko će biti nagrđena lošim, gorim, najgorim nastavcima.
Tako je i moja srednjoškolska grupa metalaca voljela da gleda Nea i Triniti i normalno da nam je za uho zapala numera “Wake Up” kojom se film završava.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
